Autor: prof. dr Boris Stojkovski, istoričar
Period dinastije Nemanjića predstavlja zlatno doba srpske srednjovekovne države. Tokom dva veka vladavine ove dinastije Srbija se učvrstila kao jedna od najvažnijih zemalja Jugoistočne Evrope. U crkvenom pogledu, opredeljenje je bilo jasno i nedvosmisleno usmereno ka Vizantiji, odnosno pravoslavlju. O tome kakvo je bilo stanje u crkvi, koje je bilo mesto episkopije u Rasu u vreme kada je Stefan Nemanja rođen, podataka nema. Ras, Prizren, Lipljan i Braničevo se istina spominju u izvorima, ali isključivo kao utvrđenja oko kojih su vođeni stalni ratovi sa Vizantijom. Za prve tri znamo da su bile episkopije pod Ohridskom arhiepiskopijom i one su sigurno imale neku bitnu ulogu na srpskoj teritoriji. Na primorju je Dubrovnik imao crkvenu prevlast, ali je bilo i drugih episkopskih centara, prvenstveno Kotor. Pitanje arhiepiskopije u Baru je otvoreno i u nauci postoje različita mišljenja, ali nesumnjivo je da je u primorskim srpskim zemljama crkvena situacija bila življa i kompleksnija.
Srbija je pod velikim županima Vukanovićima bila u brojnim koalicijama protiv Vizantije, najčešće sa Normanima i Ugarskom. Vrhunac saradnje sa ovom potonjom je bio u vreme ugarskog kralja Bele Slepog (1131–1141), kao i nakon njegove smrti kada je kraljica Ugarske bila Belina supruga, a srpska princeza Jelena. NJen brat Beloš bio je ugarski palatin, ban, a jedno vreme je bio i srpski veliki župan. Iz ovakvih burnih vremena iznikla je dinastija Nemanjića i jedan sasvim novi period u srpskoj istoriji.
Osnivač srpske države, utemeljitelj i dinastije i crkve veliki župan Stefan Nemanja je rođen u Duklji 1113. godine, i kako drugih sveštenika u tom, u to doba već predominantno latinskom (docnije rimokatoličkom) regionu nije bilo, kršten je prvo po latinskom obredu. Upravo je gusta mreža urbanih centara na Primorju i malopre pomenuta kompleksna crkvena situacija bila činilac toga da Nemanja primi latinsko krštenje. Kada se njegova porodica vratila u Srbiju, miropomazan je, kako piše njegov sin Sava Nemanjić – Sveti Sava u Nemanjinoj biografiji, po pravoslavnom obredu u crkvi Svetih Petra i Pavla u Rasu. U ovo vreme, miropomazanje (konfirmacija, krizma) na zapadu u latinskoj crkvi je odvojeni čin u odnosu na krštenje. Tako je ostalo do danas, dok je u pravoslavnom svetu to jedan jedinstveni čin.
Isprva je Stefan Nemanja bio udeoni knez, koji je, zajedno sa braćom Miroslavom i Stracimirom, priznavao vlast svog najstarijeg brata velikog župana Tihomira. I pre nego što je postao jedini vladar, uz pomoć Vizantije, njenog cara Manojla I Komnina (1143–1180), kao i crkve ponašao se kao samostalan vladar u svojoj udeonoj kneževini. Zbacio je najpre brata sa prestola uz vizantijsku pomoć, a vladao je potom samostalno Srbijom od 1166. do 1196. godine. Od početka je bio izuzetno tesno vezan za crkvu. Vredi na ovom mestu pomenuti i to da je ovo i period kada istorija crkve na tlu Srbije polako postaje istorija srpske crkve. Nemanja je počeo svoju ktitorsku delatnost, a nekoliko srpskih crkava i veoma vrednih manastira podignuto je pre 1219. godine i pre autokefalnosti srpske crkve.
Kao udeoni knez Stefan Nemanja izgradio je dve crkve. Prvi je manastir Svetog Nikole u Kuršumliji – najstarija zadužbina Stefana Nemanje, koju je, zajedno sa obližnjim manastirom posvećenom Bogorodici, podigao između 1159. i 1166. godine. Nalazi se na uzvišenju koje se uzdiže nad gradom, iznad ušća Banjske u Toplicu. Crkva je jednobrodna građevina nad kojom se uzdiže kupola koja je, po uzoru na carigradske crkve kriškasto podeljena. Veliki je uticaj vizantijske arhitekture na manastirsku crkvu Svetoga Nikolaja. Oltarski prostor joj je trodelan, a u južnom delu je izgrađen poseban deo, predviđen za grobnicu. Crkvu su dozidali i obnavljali i Stefan Prvovenčani i kralj Milutin.
Druga je Bogorodičina crkva, zvana i Petkovača podignuta je u blizini ušća reke Kosanice u Toplicu, nedaleko od ostataka vizantijske bazilike, a podignuta je na temeljima ranovizantijskog hrama, datiranog od strane stručnjaka u V ili VI veku. Sama građevina je jednobrodna sa osnovom trikonhosa (slično crkvama u Carigradu i Svetoj gori) i kamenim ikonostasom. I ova crkva ima puno odlika vizantijske arhitekture toga vremena. Još jedna značajna crkva jesu i prelepi Đurđevi stupovi posvećeno Svetom Georgiju kod Rasa. Dok je bio u zatočeništvu, pošto se pobunio protiv oca, Stefan Nemanja se zavetovao Svetome Đorđu da će mu podići crkvu ako se izbavi. Nakon Nemanje drugi ktitor ove velelepne nemanjićke svetinje bio je i kralj Dragutin.
I kao samostalni veliki župan nastavio je da blisko sarađuje sa crkvom pokazujući time jasno svoju versku i kulturnu orijentaciju, dajući i pravac kojim je trebalo da se kreće država i najveći deo naroda. Najbliži saradnik u tome postao je njegov najmlađi sin Rastko. Prvobitno namenjen za vladara Huma, Rastko odlazi na Svetu Goru. U manastiru Svetog Pantelejmona primio je monaški postrig i dobio ime Sava, po Svetom savi Osvećenom. Ovo je i zametak srpsko-ruskih duhovnih i kulturnih veza, koje su bile prisutne i u srednjem veku, a kulminiraće u vreme kada je carska Rusija postala zaštitnica pravoslavnih naroda na Balkanu i u Centralnoj Evropi. Noseći ovo ime Sava je postao najvažnija ličnost srpske istorije. Bio je prvi srpski prosvetitelj, osnovao i prvu bolnicu, bio ugledni diplomata i ličnost najvećeg formata toga vremena. NJegova ličnost obeležila je i prvi vek nezavisnosti srpske crkve, ali i čitavu istoriju srpskog naroda.
Bio je i verni saradnik svoga oca. Još dok je bio veliki župan, Stefan Nemanja je podigao manastir Studenicu, posvećenu Uspenju presvete Bogorodice. Prva faza radova je završena u proleće 1196. godine, upravo u vreme kada je Stefan Nemanja prepustio presto svom sinu Stefanu i povukao se u ovu svoju zadužbinu. Kad je kasnije otišao u manastir Hilandar na Svetu Goru, veliki župan Stefan Nemanjić se brinuo o Studenici. Što se samog manastira tiče, Bogorodičina crkva je jednobrodna crkva s kupolom. Na njenom istočnom kraju je trostrana apsida, a na zapadnom je kralj Radoslav (1228–1233) dozidao veliku pripratu. Na severnoj i južnoj strani su predvorja. Fasade su izgrađene od blokova belog mermera. Iznutra je crkva obložena tufom. Što se arhitektonskog stila tiče, na crkvi se mešaju romanički i vizantijski stil. Puno je tipičnih romaničkih elemenata, a i mermer od kojeg je crkva izrađena čini da crkva spolja deluje kao romanička. Mešavina ta dva stila će na kraju proizvesti jedan veoma poseban stil arhitekture poznat u umetnosti kao Raška škola. Kompleks manastira obuhvata i crkvu Nikoljaču, jednobrodnu crkvicu bez kupole, koja je iznutra oslikana u XII ili početkom XIII veka. Između crkve Nikoljače i crkve Svetih Joakima i Ane (tzv. Kraljeve crkve) nalaze se temelji crkve posvećene Svetom Jovanu Krstitelju. Zapadno od Bogoridičine crkve je trpezarija, sagrađena od kamena za vreme arhiepiskopa Save. Na zapadnoj strani kompleksa je zvonik podignut u XIII veku. Nekada je u njemu bila kapela, a sada se mogu videti samo fragmenti pojedinih fresaka. Ostaci fresaka, koji prikazuju rodoslov Nemanjića, mogu se takođe naći na spoljašnjem delu priprate. Velike poslove na obnovi Studenice, kao i zidanje manje, Kraljeve crkve, sproveo je kralj Milutin.
Na Svetoj Gori odlučili su da obnove zapusteli manastir Hilandar. Dobivši dozvolu vizantijskog cara, kao i pristanak svetogorskog monaštva, započeli su proces izgradnje najvažnijeg srpskog duhovnog i kulturnog centra. U periodu od 1198. do 1200. godine Simeon i Sava su podigli Crkvu Vavedenja Bogorodice (koja danas ne postoji), zatim kulu koja nosi naziv Pirg Svetog Save, Kambanski pirg zvonara i keliju Svetog Simeona. Kada su građevine bile gotove, sredinom 1199. godine, Nemanja je kao ktitor izdao povelju. Ovu osnivačku povelju je napisao Sava, a za nju je Stefan Nemanja dobio pristanak i od velikog župana Stefana, koji je pružio i podršku u osnivanju manastira. Ova svetogorska svetinja od tih vremena, pa sve do danas, predstavlja duhovno središte čitavog srpskog pravoslavnog naroda, ali i čitavog hrišćanskog sveta jer se nalazi na Svetoj Gori, na Atosu, monaškoj državi posvećenoj Presvetoj Bogorodici.
Po završetku izgradnje, tada monah Simeon preselio se u Hilandar sa velikim brojem monaha. Srpskoj carskoj lavri manastiru Hilandaru je dodeljeno i nekoliko sela u okolini Prizrena, odnosno Velikohočki metoh. Simeon je preminuo u Hilandaru 13. februara 1199. godine. Zbog nebrojenih zasluga za crkvu, državu i narod, Sveti Simeon Mirotočivi je kanonizovan, postavši na taj način i duhovni temelj svetorodne dinastije Nemanjića, ali i predvodnik, uz Svetoga Savu, nebeskih zaštitnika i srpske crkve i države sve do današnjih dana.
Period neposredno pred proglašenje autokefalnosti srpske crkve karakteriše i razvoj srpske pismenosti i kulture. Celokupna srpska srednjovekovna kultura rasla je i razvijala se pod okriljem crkve. Srpska pravoslavna crkva, zajedno sa dinastijom Nemanjića ima neprolazne zasluge za to što je srpski narod, kao i njegova država, još od srednjeg veka prisutan na mapi naroda visokih kulturnih i civilizacijskih dostignuća. Kao odblesak vizantijske civilizacije, smešten i na granici sa zapadnom, latinskom kulturom, pravoslavni srpski narod postao je reprezent istočno-pravoslavne kulture i duhovnosti.
Prema nekim najnovijim naučnim istraživanjima, najstariji srpski jezički i pisani spomenici jesu zapisi Dimitrija Sinaita, koji je živeo gotovo stoleće pre Svetoga Save. NJegovi zapisi, u prvom redu psaltir, pokazuju da je Dimitrije pisao glagoljicom, ali srpskom redakcijom slovenskog jezika, a da se on sam književno i lingvistički formirao na području Duklje. Na ovaj način znamo i da je glagoljica pismo srpskog jezika, te da su srpski književni, ali i duhovni stvaraoci, pisali i ovim pismom, uz najbitniju ćirilicu.
Osim zapisa Dimitrija Sinaita, treba istaći i jedan svetovni spis pisan srpskim jezikom. U pitanju je čuvena Povelja bana Kulina iz 1188. godine, kojom ovaj bosanski vladar sklapa sporazum sa Dubrovnikom. U pitanju je prvi sačuvani diplomatički dokument pisan na narodnom srpskom jeziku iz Bosne. Bez sumnje uz ove spise, najvažniji spomenik srpske pismenosti i književnosti i jedan od temeljnih spisa evropske, pa i svetske kulturne baštine predstavlja Miroslavljevo jevanđelje.
Miroslavljevo jevanđelje nastalo je u poslednjoj četvrtini XII veka, najverovatnije između 1180. i 1187. godine u manastiru, odnosno crkvi Svetog Petra i Pavla, kod današnjeg Bijelog Polja, zadužbini i grobnoj crkvi humskog kneza Miroslava, brata velikog župana Stefana Nemanje. Po ovom vladaru ono i nosi svoje dobro poznato ime. A po Miroslavljevoj zapovesti i želji ispisao ga je i iluminirao pisar po imenu dijak Grigorije, sa nekoliko svojih pomoćnika. Miroslavljevo jevanđelje je najstariji (ili jedan od najstarijih) srpski ćirilični rukopis i spomenik srpskog književnog jezika, ali i bez sumnje najvrednija srpska relikvija i kulturno blago neprocenjivog značaja. Miroslavljevo jevanđelje, kome je ovaj naziv dao veliki srpski naučnik, ali i političar velikog formata Stojan Novaković, po formi je bogoslužbena knjiga koja se naziva jevanđelistar. Po svom izgledu i sadržini Miroslavljevo jevanđelje predstavlja jedinstven pisani spomenik u istoriji srpske, ali i svetske kulture. Pisano je na tankom belom pergamentu, dimenzija 415×285 milimetara, ustavnom ćirilicom u dva stupca. Sadrži ukupno 181 list, odnosno 362 strane. Ukrašeno je sa čak 296 inicijala i minijatura. Grigorije dijak autor je svih minijatura i inicijala, ispisao je i alilujare, natpise, kao i tekst na stranama 358–360. Ova knjiga se po mnogo čemu razlikuje od drugih pravoslavnih jevanđelistara svoga vremena, ali i uopšte. Format jevanđelistara je četiri puta veći od uobičajenog. Svi inicijali su međusobno različiti, bogato su ukrašeni i velikih dimenzija, slični onom tipu iluminacije koji se sreće na zapadu, a sadrži i najviše pozlate. LJudski likovi prikazani u inicijalima prirodni su, životni i nisu idealizovani. Miroslavljevo jevanđelje, shodno prostoru sa kojeg je i potekao i gde je i nastalo, sasvim prirodno odiše ukrštanjem zapadnog i istočnog knjižnog stila tog doba. To se ogleda u jednom od najpoznatijih inicijala koji prikazuje Svetog Jovana Krstitelja potpisanog ćirilicom kao Žvan Batista. S druge strane, ova knjiga je po jeziku i pismu nesumnjivo i autentično srpska, pisana je ćiriličnim pismom i srpskom redakcijom slovenskog jezika. Miroslavljevo jevanđelje je Unesko 2005. godine uvrstio u svoju biblioteku Pamćenje sveta čime je postalo jedno od 120 najvrednijih kulturnih dobara koje je stvorila ljudska civilizacija ikada.
Uskoro, 1219. godine, dolazi do tektonskih promena u crkvenoj istoriji Srbije, kada nastaje autokefalna (samostalna ) crkva na čije čelo dolazi njen prvi arhiepiskop Sava Nemanjić.
Ostavi komentar