Autor: dr Rastislav Stojsavljević, profesor geopolitike
Zvanično 23. administrativni region Narodne Republike Kine, a nezvanično Republika Kina, nalazi se na istoimenom ostrvu na jugoistočnoj obali azijskog kontinenta, na zapadnoj ivici Tihog okeana, između Japana i Filipina i tačno u centru istočnoazijskog ostrvskog luka. Ime ostrva u prevodu sa kineskog znači „Ostrvo terasa“, dok je njegovo drugo ime Formoza, kako su ga nazvali portugalski kolonisti u 16. veku, što u prevodu znači „Prekrasno ostrvo“. Ostrvo zapadno od kineskog kopna odvaja Formoski moreuz širine 180 km.
Na severu i severoistoku ono izlazi na Istočnokinesko more koje ga razdvaja od japanskih ostrva Rjukju, na istoku je Filipinsko more, odnosno Tihi okean, na jugu se proteže kanal Baši koji odvaja Tajvan od Filipina, a na jugozapadu Tajvan izlazi na Južnokinesko more, dok na zapadu vode Formoskog moreuza razdvajaju ostrvo od jugoistočnog kinekog kopna. Ono zahvata površinu od 35.980 km², proteže se u dužini od oko 395 km, a široko je oko 145 km u svom najširem delu.
Pored najvećeg i glavnog ostrva, Tajvanu pripadaju i dvadeset dva manja ostrva u grupi Tajvan i šezdeset četiri ostrva u arhipelagu Peskadores ili Pengu (Penghu) na zapadu Tajvana. Takođe, Republika Kina kontroliše i dve ostrvske skupine – Macu (Matsu) i Kinmen (Kinmen), koje leže nedaleko od obale kineske provincije Fukien (Fukien) na jugoistoku Kine.
Ostrvo je administrativno i politički podeljeno na šesnaest pokrajina i sedam gradskih opština. Tajpej na krajnjem severu je glavni grad države, sedište vlade Republike Kine i njen najveći administrativni, kulturni i industrijski centar u kom živi 2,6 miliona stanovnika. Na tajvanu živi oko 23 miliona ljudi.
Ostrvo Tajvan leži na granici evroazijske i filipinske tektonske ploče, tačnije na mestu njihovog sudaranja. Ono je zajedno sa susednim ostrvima nastalo kada su se ove ploče sudarale, terajući kopno ispod mora naviše. Ovaj proces traje i dalje i zbog toga se na Tajvanu mogu zabeležiti česti zemljotresi, od onih koji se i ne osete do onih razornih koji sa sobom nose brojne žrtve i prouzrokuju velike materijalne štete.
Aluvijalna ravnica na zapadu predstavlja najnaseljeniji deo ostrva sa velikim gradovima koji se međusobno stapaju. To je ravan i plodan region koji leži između Formoskog (Tajvanskog) moreuza na zapadu i valovitih podnožja planina na istoku. On je uži na severu, a prema jugu se postepeno širi. Reke koje se spuštaju sa planinskog istoka su izgradile ovu plodnu ravnicu nanoseći znatne količine rečnog nanosa – mešavine peska, mulja, gline i šljunka i tako učinile ovo područje visokoproduktivnim poljoprivrednim regionom. Ova oblast je centar tajvanske poljoprivrede gde se uzgajaju velike količine pirinča i drugih kultura. Zapadna obala ostrva je močvarna i često teško pristupačna, pa su luke izgrađene najčešće u estuarima reka koje se spuštaju sa istoka.
Peskadorska ostrva ili ostrva Pengu u Tajvanskom moreuzu nalaze se nekih 48 km zapadno od jugozapadne obale Tajvana. Ovaj arhipelag čini više od 60 ostrva, od kojih je samo dvadesetak naseljeno. Najveće među njima je ostrvo Pengu, a njihova ukupna površina iznosi oko 129 km². Za njihovo formiranje zaslužna je vulkanska aktivnost, mada je podvodna erozija učinila da ova ostrva budu uravnjena i pre nego što su bila izdignuta iznad nivoa mora. Ostrvima nedostaju reke, kao i značajni prirodni resursi.
Na klimu Tajvana veliki uticaj ima i topla morska struja Kurošio, koja održava veliku vlažnost vazduha. Severni delovi ostrva primaju godišnje između 2000 i 3000 mm padavina, dok planinske padine na jugu primaju i do 6000 mm. Planinski lanci Tajvana formiraju barijeru između istoka i zapada i tako sprečavaju obilne padavine da prodru dublje u samo ostrvo. Zbog toga istočne obale primaju veću količinu padavina od zapadnih, a manji delovi teritorije na krajnjim severnim i južnim krajevima ostrva takođe dobijaju više kiše.
Između jula i septembra duvaju jaki vrtložni vetrovi, u ovom delu sveta poznati kao tajfuni, koji Tajvanu donose obilne padavine i nanose velike štete priobalnim predelima. U pitanju su snažne oluje koje pogađaju zapadni Pacifik, tačnije jugoistočnu Aziju. Ime tajfuna potiče od kineskog izraza „taifeng“, što znači „veliki vetar“. Da bi se klasifikovala kao tajfun, oluja mora imati stalne vetrove koji duvaju brzinom većom od 120 km/h.
Najraniji ljudski ostaci pronađeni na Tajvanu pripadaju takozvanom „čoveku Zoužen“ (Zuojhen Man), pronađeni su u reci Cailiao (Cailiao) u okrugu Zoužen u blizini današnjeg Tajnana, međutim o načinu života ovih ljudi se vrlo malo zna. Detaljniji uvid u paleolitskog čoveka nam daje kultura Čangbin (Changbin) u pećini Basian (Basian) u okrugu Tajtung (Taitung). Ova kultura je počela pre oko 50.000 godina, a nestala je pre oko 5500 godina i predstavlja najraniju praistorijsku kulturu pronađenu na Tajvanu. LJudi koji su živeli u pećinama blizu obale i ispod litica su opstajali pomoću pecanja, lova i sakupljanja, znali su da prave vatru i koristili su se jednostavnim kamenim oruđima i oruđima od životinjskih kostiju.
Pre oko 6000 godina nekoliko grupa praistorijskih ljudi je iz jugoistočne Azije migriralo na Tajvan. Pored veština ribolova, lova i sakupljanja, ovi doseljenici su razvili poljoprivredne tehnike i stočarstvo, kao i umetnost i grnčariju. Razvoj poljoprivrede je pratio i razvoj religije, zanata i drugih kulturnih aktivnosti, a tokom ovog perioda ljudi su počeli da se sele u unutrašnjost ostrva. Rast stanovništva je uslovio formiranje stalnih naselja, a razmena dobara i kulturnih elemenata između više grupa i plemena je postala važna karakteristika neolitskog perioda. U lokalitetu Kenting, jednom od poznatih neolitskih nalazišta na Tajvanu, pronađeni su kovčezi od korala i kamena sa ljudskim skeletom i pogrebnim predmetima od žada, grnčarije, kamena i školjki, što ukazuje na pojavu specifičnih pogrebnih obreda i verovanja u ovom periodu.
Han kinezi su dugo obitavali u vodama oko ostrva Pengu i Tajvana radi ribolova. Oni su na Tajvanu gradili privremene ribarske kolibe koje su postepeno postale stalna naselja, a u drugoj polovini 16. veka na Tajvan je stiglo dosta Kineza, švercera i pirata, pa je tako na Tajvanu već živelo dosta kineskog naroda i pre nego što su Evropljani stigli. Pošto su ovi kineski trgovci kontrolisali trgovinu sa Kinom tokom okupacije Tajvana, Holanđani su bili primorani da sarađuju sa hanskim trgovcima. Tako su oni postali važni partneri Istočnoholandske kompanije.
Godine 1895. Japansko carstvo je pobedilo kinesko carstvo Ćing u prvom Kinesko-japanskom ratu. Carstvo Ćing je tada bilo prinuđeno da potpiše sporazum iz Šimonosekija, kojim je Japanu ustupila ostrva Tajvan i Pengu. Time je Tajvan postao prva kolonija Japanskog carstva. Nakon izbijanja drugog Kinesko-japanskog rata sproveden je niz politika usmerenih na potpunu asimilaciju tajvanskog naroda. Ovaj proces se generalno naziva „japanizacija“ i uključivao je zabranu korišćenja kineskog jezika u novinama i podsticanje tajvanskog naroda da usvoji japanska imena, koristi japanski jezik i obožava japanske svetinje. Kako je Japan bio u ratu, da bi zadovoljili vojne potrebe na Tajvanu se povećala proizvodnja svih potrebnih resursa, što je unapredilo industrijski razvoj Tajvana, a od 1942. godine uveden je sistem regrutacije i Tajvanci su poslati da se bore na liniji fronta. Stotine hiljada Tajvanaca se borilo u ratu, a mnogi su izgubili život. Savezničke trupe, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama su od 1943. godine počele da vrše napade na japanske teritorije u Pacifiku, a Tajvan je postao meta vazdušnih napada. Bombardovane su mnoge službene i nevladine zgrade, a stanovnici su bili primorani da pobegnu u ruralna područja. Japanska vlada je povećala svoju potražnju za resursima, a lokalno stanovništvo je bilo mobilisano da gradi i popravlja puteve i aerodrome za potrebe rata. Dana 15. avgusta 1945. godine Japansko carstvo je proglasilo svoju bezuslovnu predaju i time je došao kraj njihovoj pedesetogodišnjoj kolonijalnoj vladavini Tajvanom i patnji koju je pretrpeo tajvanski narod tokom rata.
Vlada Čang Kajšeka se 1949. godine preselila na Tajvan, što je bio rezultat vojnog poraza u građanskom ratu protiv komunista koje je predvodio Mao Ce Dung. Naredne godine izbio je Korejski rat, usled čega je Tajvan uključen u demokratski blok, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama i zbog čega su Tajvan, Pengu, Kinmen i Macu postali antikomunistička linija fronta u zapadnom Pacifiku. Kako bi sprečila prodor komunista, vlada je iste godine objavila vanredno stanje, a antikomunistička propaganda se mogla videti skoro svuda i bila je glavna karakteristika tajvanskog društva u ranom posleratnom periodu. Masovni mediji i zabavne aktivnosti bili su podvrgnuti ozbiljnom ispitivanju od strane vlade, a mnoge klasične pesme su bile optužene da promovišu levičarske ideje i potkopavaju moral. Sa druge strane, kineski nacionalisti su energično promovisali kinesku kulturu, konfučijanske principe i kinesku klasičnu literaturu i podsticali su Tajvance da uče i govore na mandarinskom kineskom, kako bi uklonili tragove japanske kolonizacije. Kasnije je uvedeno obavezno obrazovanje, čime je stopa pismenosti Tajvana značajno porasla, a većina stanovnika je naučila da komunicira na kineskom, koji je postao zajednički jezik za većinu ljudi na ostrvu.
Sve do 1971. godine Tajvan ili Republika Kina je bila jedini legitimni predstavnik Kine u Ujedinjenim nacijama, a od 25. oktobra 1971. ta uloga je dodeljena Narodnoj Republici Kini. Naredne godine, američki predsednik Nikson je posetio Peking, što je podstaklo i druge zemlje da formiraju i jačaju dobre odnose sa kontinentalnom Kinom. Tajvan je tada postao diplomatski izolovan.
Tajvan ima zvanične diplomatske odnose sa 12 država, uključujući i Vatikan, od kojih je 7 u Latinskoj Americi i na Karibima, 3 su na ostrvima Pacifika, a jedna je u Africi. Od 2023. godine državljani Tajvana mogu bez vize putovati u 172 zemlje i teritorije.
Narodna Republika Kina nikada nije vršila suverenitet nad Tajvanom i drugim ostrvima kojima danas upravlja Republika Kina. Ove dve strane su još od 40-ih godina prošlog veka u zategnutim odnosima, a do danas je između njih bilo dosta primicanja i udaljavanja. Godine 1992. predstavnici obe vlade su se susreli u Hong Kongu i tom prilikom su stigli do različitih zajedničkih priznanja i razumevanja. Tajvan je 2010. godine potpisao Sporazum o ekonomskoj saradnji sa Kinom kako bi institucionalizovao ekonomske i trgovinske odnose preko Tajvanskog moreuza, a 2015. godine su se obe strane sastale po prvi put nakon 66 godina: predsednik Ma i kineski lider Si Đin Ping sastali su se novembra te godine u Singapuru. Poslednjih godina odnos ove dve strane se pogoršao nakon što je Kina znatno povećala broj ratnih brodova i borbenih aviona u blizini Tajvana i nakon što je izvela velike vojne vežbe oko ostrva 2023. godine.
Dolaskom na vlast Donalda Trampa očekuje se dodatno zatezanje odnosa između SAD i Kine. Jedan od diplomatskih kamena spoticanja može biti upravo Tajvan. Ovo ostrvo će u godinama koje dolaze igrati veliku ulogu u borbi supersila na Pacifiku.
Ostavi komentar