Autor: Goran Šarić, katolički teolog
O rušenju srpskih crkava nekad i danas, o Ani Lalić i Dinku Gruhonjiću, o bijedi ta dva pomračena uma i o pravdi kad se vojska na Kosovo vrati
Prije 20 godina, na Kosovu, od 17. do 19.3. trajao je „Martovski pogrom. Teroristička OVK je pomno organizirala rušenje srpskih crkava i ubijanje srpskog stanovništva.
Ovih dana novinarka Ana Lalić: „Mi se pokušavao izboriti za naciju u nastajanju. To je vojvođanska nacija. Jer mislim da je to jedina stvar koja nas može spasiti od galopa srbijanskog nacionalizma i pokušaja da se Vojvodina posrbi… Mi se budimo ujutru i bukvalno ne znamo gdje ćemo crkvu zateći, a ako ne crkvu onda barem krst.“
Dinko Gruhonjić, profesor s filozofskog Fakulteta u Novom Sadu je još otvoreniji: „Imam jedno lijepo ime Dinko, kao Dinko Šakić.“
Dinko Šakić je bio jedan od zapovjednika Jasenovca, koji je 50 godina kasnije, 1994., izjavio da mu je žao što više Srba nije pobio. Njegovu ženu Nadu logoraši pamte još i kao goreg krvoloka od Šakića.
Gruhonjić prijeti da će od „monumentalno odvratnih“ srpskih crkava napraviti pabove.
Znakovito je da su te izjave Lalić i Gruhonjić dali u Dubrovniku, gradu u kojem se početkom 20. stoljeća dešavalo ono što bio oni danas u 21. htjeli uraditi u Novom Sadu.
1912. i početkom 1913. počeli su pritisci na dubrovačke Srbe. Na meti je posebno bilo srpsko sokolsko društvo „Dušan Silni” jer su Dubrovčani masovno bili učlanjeni u njega, mahom dubrovačka mladost.
Sve je kulminiralo 4.7. 1914. kad počinju antisrpske demonstracije, franko-furtimaši (iz kojih će kasnije nastati ustaše i koji uopće nisu bili iz Dubrovnika) razbijaju srpsku imovinu, srpske kuće, radnje…
17 dana kasnije masovna hapšenja i novi val nasilja, upada se u prostorije „Srpske zore“, „Dušana Silnog“, redakciju „Dubrovnika“, ali i u domove čak i tako uglednih ljudi poput časnog gospara Mate Gracića, jednog od najvećih dobrotvora Dubrovnika svih vremena i velikog dubrovačkog slikara Ignjata Joba… Danas u Dubrovniku Srba više nema.
Obrazac je uvijek bio isti, prvo optuži Srbe da sami sebe „posrbljavaju“ da šire „velikosrpsku propagandu“ i „srpski svet“, a onda ih protjeraj, pobij, spali, otmi imovinu. I naravno, najviše su uvijek smetale srpske crkve.
Na današnji dan, prije 20 godina, isto kao Ana Lalić i Dinko Gruhonjić, Albanci su se odlučili obračunati sa srpskim crkvama i srpskim narodom. Odlučili su polomiti krstove, pretvoriti crkve u pabove i zaustaviti „posrbljavanje“ Kosova, mjesta gdje je rođena srpska crkva i nacija, onda kada Albanci nisu ni postojali, a kamoli živjeli tamo.
U manje od 3 dana, 6 gradova i 9 sela je potpuno etnički očišćeno, ubijeno je 28 Srba, više od 900 je ranjeno, pretučeno i teško povrijeđeno, a više od 4000 je protjerano iz svojih kuća. Uništeno je preko 30 crkava i UNESCO-vih spomenika kulture prve kategorije, oko 10 000 vrijednih fresaka, ikona i mnogih drugih crkvenih relikvija… paljene su knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, da se sakrije vjekovno prisustvo Srba na Kosovu.
Tako je bilo prije 100 godina i prije 20 godina, a danas opet smetaju srpske crkve. I to usred Srbije, u Novom Sadu, na Limanu, na mjestu gdje su Srbi 1942. masovno ubijani i bacani u Dunav.
Danas Dinko Gruhonjić i Ana Lalić žele od Vojvodine napraviti novo Kosovo, a od srpskih crkava kafane, a od Srba u Vojvodini novu naciju, iako je i sama Vojvodina, tada teritorijalna jedinica Habsburškog carstva nazvana tako zbog Srba koji su u njoj živjeli – „Vojvodstvo Srpsko“.
Zašto državne institucije i službe ne reagiraju? Zašto puštaju da ljudi poput Gruhonjića i Lalićke truju umove mladih i šire mržnju prema pravoslavnoj crkvi, u gradu u kojem su prije nekoliko dana roditelji u satanističkom ritualu ubili rođenu djecu? U gradu u kojem se djeca ubijaju u satanističkim ritualima, a oni protestiraju protiv gradnje crkve.
Gruhonjić i Lalić svojim otrovnim jezikom ubijaju tuđu djecu jer stvaraju plodno tlo za nove progone i pokolje.
Uvijek je počinjalo navodnom borbom protiv „velikosrpske propagande i posrbljavanja“, a završavalo Jasenovcima i racijama i Martovskim pogromima.
Povijest Srba je povijest progona i patnje, ali i povijest pobjeda i dizanja iz pepela. Ana Lalić i Dinko Gruhonjić su samo mali, bijedni, zločesti pacovi, zaštićeni medijima i zapadnim ambasadama, ali svaki izdajnik i kvisling je trajao onoliko koliko je trajala i okupacija. Njih se nitko neće sjećati, a čak i rođaci će ih se sramiti.
Iz takvih zloumova širi se tama ista kao ona koja gutala Kosovo prije 20 godina, ali u tom mračnom vrtlogu zla ne smijemo zaboraviti: svaki plamen koji proždire svetinje, svaki udarac na nevine duše, svaka kap krvi prolivena u ime mržnje, nosi u sebi krik za pravdom.
Pravda neće biti uskraćena, jer Bog, Svet, Svemogući, neće ostati nijem na zlo koje se širi. Kazna će stići, neizbježno, bez milosti. Svaki čin nasilja i nepravde ostavlja pečat koji će biti okovan težinom Božjeg gnjeva. Kad se vojska na Kosovo vrati…
Остави коментар