Autor: dr Aleksandra Kolaković, viši naučni saradnik Instituta za političke studije
Nacionalni centar za umetnost i kulturu „Žorž Pompidu“, poznat kao Centar „Pompidu“ i „Bobur“, jedna je od ustanova kulture u Francuskoj koja predstavlja i simbol njene kulture i potvrdu zašto je Pariz već vekovima prepoznat kao centar kulturnog i umetničkog života. Danas je ova multikulturna ustanova, inače nastala na inicijativu francuskog predsednika Žorža Pompidua, pred petogodišnjim zatvaranjem u okviru koga će se izvršiti rekonstrukcija u skladu sa potrebnim održavanjem zgrade, ali i novim konceptom shvatanja umetnosti, kulture i doba u kome živimo. Smeštena u centru grada, dostupna milionima turista ali i stanovnika, ustanova neće menjati svoju osnivačku namenu da bude posvećena modernom i savremenom stvaralaštvu, knjigama, vizuelnim umetnostima, performansima i muzici, baš onako kako je zamislio Žorž Pompidu, poznat i kao veliki ljubitelj moderne umetnosti. Ustanova poseduje i bioskop, što je u skladu sa bogatom tradicijom francuske kinematografije, ali je njena osnovna karakteristika usmerena posebno prema mladima. U vremenu kada su pred Francuskom brojni izazovi na unutrašnjem i spoljašnjem planu, indikativno je na osnovu renoviranja Centra „Pompidu“ da se posebna pažnja posvećuje kulturi, stoga se za razumevanje značaja ove institucije za Francusku moramo vratiti njenim počecima.
Ideja predsednika Žorža Pompidua o osnivanju Centra sadrži nastojanje da se u Francuskoj uspostavi ustanova kulture novog tipa u centru Pariza, a koja je posvećena svim oblicima savremenog stvaralaštva. Procena je bila da Pariz doživljava pad na umetničkoj sceni, kao i da je potrebno očuvati status grada svetlosti kao centralnog mesta za savremenu umetnost na globalnom nivou uprkos tada već jasnom usponu NJujorka. Uporedo, postojala je u francuskom društvu, posebno u umetničkim krugovima sa kojima je francuski predsednik komunicirao, i potreba da se francuska umetnost „otvori svetu” kao i da se interdisciplinarnošću podstakne izražavanje novih umetničkih formi. Vladalo je uverenje da se najsavremenija umetnost može iznova povezati sa najširom publikom pod uslovom da državni organi u potpunosti odigraju svoju ulogu posrednika i želja da se u Parizu podigne simbol grada i spomenik arhitekture druge polovine 20. veka. Cilj novog mesta za kulturu bio je i da se pokrenu debate o suprotnosti između masovne i elitističke kulture, o problemu kulturne decentralizacije, odnosu moći i kreacije, odnosno instrumentalizacije umetnika i umetnosti.
Bobur, kao jedinu raspoloživu lokaciju za novi muzej moderne umetnosti, odabrao je inicijator Žorž Pompidu i doneo zvaničnu odluku 11. decembra 1969. godine. Jedan deo zemljišta je bio planiran kao pogodan za izgradnju javne biblioteke i nakon analiza odlučeno je februara 1970. godine da se dva projekta spoje u okviru istog kulturnog objekta, o čemu je Pompidu rekao: „Strastveno bih voleo da Pariz ima kulturni centar kakav smo nastojali da stvorimo u Sjedinjenim Državama sa do sada neuporedivim uspehom, koji je i muzej i centar stvaralaštva, gde bi vizuelna umetnost koegzistirala sa muzikom, bioskopom, knjigama, audio-vizuelnim istraživanjima itd. To može biti samo muzej moderne umetnosti, pošto imamo Luvr. Kreacija bi, očigledno, bila moderna i stalno bi se razvijala. Biblioteka bi privukla hiljade čitalaca koji bi istovremeno bili u kontaktu s umetnošću.” Ovo nije bio kraj razvoja ideje Pompidua o spoju više kulturnih institucija. Pored biblioteke i muzeja savremene umetnosti, planiran je i Centar za industrijsko stvaralaštvo (stvorio Fransoa Matej, glavni kustos Muzeja dekorative umetnosti). Potom je 1971. godine Žorž Pompidu odlučio da uključi u okvire nove ustanove i Centar za muzičko stvaralaštvo, koji je poveren Pjeru Bulezu.
Sprovođenje projekta je teklo promenljivim tokom zbog administrativnih problema, ali i nekih ličnih rivaliteta među ličnostima iz sveta umetnosti koje su imale svoje posebne i često suprostavljene interese u ovom projektu. Projekat pokrenut nakon 1968. godine i jedne nove ere u francuskoj politici odlaskom genrala De Gola sa vlasti izazivao je i veliko interesovanje javnosti, ne samo zbog umetnosti i odnosa vlasti i savremene umetnosti u kontekstu kulturne politike i kulturne diplomatije Francuske. Pokretanje poziva za arhitektonsko rešenje počelo je krajem 1970. godine, a pod lupom zainteresovane javnosti žiri međunarodnog arhitektonskog konkursa, kojim je predsedavao Žan Pruve, doneo je odluku 15. jula 1971. godine. Između čak 681 projekta koji su učestvovali na konkursu odabran je projekat arhitekata Renca Piana, Ričarda Rodžersa i Đanfranka Frančinija. Izgradnja Centra „Pompidu“ menjala je i dotadašnji izgled pariskih ulica u okolini, a ne samo vizuelni doživljaj koji je svojim dizajnom stvarala. Uticala je i na modernizaciju ovog dela grada što je u skladu s ideološkim okvirom i duhom 70-ih godina 20. veka.
Uporedo sa izgradnjom Centra „Pompidu“ od 1971. godine teklo je i njegovo unutrašnje organizovanje, pripreme postavki i sadržaja, kao i celokupne ponude. Veoma je važno istaći da su se u kreiranje i upravne organe centra uključili brojni već afirmisani stručnjaci, kao što je to bio slučaj sa Pontusom Hultenom, Šveđaninom koji je 1973. godine imenovan je za direktora Nacionalnog muzeja moderne umetnosti sa trogodišnjim ugovorom. Ipak, posebni problemi u osnivanju ustanove nastali su nakon smrti idejnog tvorca predsednika Pompidua. Premijer Žak Širak se žestoko odupirao planovima novog predsednika Valerija Žiskara d’Estena da se prekine ceo projekat. U avgustu 1974. godine ipak su nastavljeni radovi i konačni status ustanove Nacionalnog centra umetnosti i kulture „Žorž Pompidu“ je određen zakonom od 3. januara 1975. godine. Nakon nekoliko godina izgradnje i svih administrativnih i političkih problema Centar „Pompidu“ je svečano otvoren 31. januara 1977. godine. Glavna ličnost na ceremoniji bio je predsednik Valeri Žiskar d’Esten, a prisustvovali su, pored ostalih važnih zvanica, i premijer Remon Bar i Klod Pompidu.
Od 2. februara 1977. godine Centar „Pompidu“ je otvoren i za javnost. Arhitektura centra je od samih početaka izazivala žestoke kontroverze zbog istaknutih i vidljivih cevi, električnih stepeništa i metalnih konstrukcija, kao i boja. Kritikovana je i skupa oprema koja je iznosila sedminu tadašnjeg budžeta za kulturu Francuske. Međutim, širi slojevi društva i umetnici su želeli da participiraju u kulturnoj ponudi i planiranih pet hiljada posetilaca dnevno preraslo je na dvadeset pet hiljada. LJudi su želeli da vide ne samo zgradu, već i najznačajnije zbirke savremene umetnosti. Ubrzo su i drugi delovi Centra „Pompidu“, kao što su javna biblioteka i medijateka, obarali rekorde posećenosti. Na ovaj način Centar „Pompidu“, koji danas ima preko hiljadu zaposlenih, postaje kultno mesto i simbol Pariza i Francuske, mesto koje milioni turista stavljaju na svoj spisak željenih aktivnosti kada dolaze.
Centar „Pompidu“ je već jednom rekonstruisan 1997. godine, nakon proslave dvadesetogodišnjice. Projekat rekonstrukcije je trajao dvadeset sedam meseci i koštao skoro 576 miliona franaka (88 miliona evra). Tada je povećana površina, a tokom zatvaranja kolekcije koje su bile u muzeju su izložene u drugim muzejima, galerijama ili institucijama. Ukupno 34 izložbe videlo je tada širom Francuske dva i po miliona posetilaca. Do ovog doba Centar „Pompidu“ se etablirao kao jedna od najznačajnijih kulturnih institucija u Francuskoj i šire, i otuda posebna zainteresovanost javnosti šta se može očekivati od novog projekta i temeljne rekonstrukcije (koja će koštati prema procenama oko 200 miliona evra) u skladu sa zahtevima kulture i tehnologije, ali i kulturnih politika treće decenije 21. veka, kao i vizijama budućnosti. Postepeno zatvaranje koje će pratiti radove i na kraju Centar „Pompidu“ zatvoriti na duži vremenski period očekuje se da će omogućiti potpuno uklanjanje azbesta iz zgrade, ostale tehničke i energentske standarde, kao i bezbednosne, pored inkluzivnosti i nove bolje organizacije, kao i celokupne dostupnosti svih brojnih sadržaja Centra „Pompidu“.
Ostavi komentar