Đorđe Natošević i vizija srpske prosvete
Autor: Saša Marković, Pedagoški fakultet u Somboru, Sombor
Jedan od korifeja novog talasa reformi obrazovanja kod Srba u Habzburškoj monarhiji uz Nikolu Vukićevića bio je i Đorđe Natošević (1821-1887). Đorđe Natošević je svoj radni vek posvetio kulturno-prosvetnoj delatnosti i političkoj odbrani njene potrebe. Rođen je u patrijahalnoj i moralnoj porodici u Slankamenu 1821. godine. Tokom detinjstva suočio se sa umiranjem petoro braće i sestara što je verovatno uticalo na njegovu naklonost prema ljudima. Bio je vredan i marljiv i uspešno je završio školovanje 1851. tako što je postao doktor medicine. NJegova lekarska praksa trajala je svega tri godine, jer je od 1853. postao upravitelj srpske gimnazije u Novom Sadu. Odlučan u podizanju ugleda školstva kod Srba, poput Nestorovića, on je 1857. postao Carski, kraljevski savetnik za školu i prihvatio se dužnosti nadzora i uprave nad svim srpskim školama. Organizaciono posvećen prosveti, Natošević je pokrenuo i prvi časopis koji razmatra teorijske i praktične probleme školstva kod Srba – Školski list. Učestvovao je i u radu srpskih Narodno –crkvenih sabora (1870, 1871, 1872, 1873, 1874, 1875) i bio predsednik Matice srpske (1881-1887). Na poziv kneza Mihajla Obrenovića boravio je u Kneževni Srbiji od 1867-1869 i trudio se da poboljša prosvetne prilike u njoj. “Natošević obiđe škole u Beogradu i u nekolikim okruzima. O stanju tih škola on napisa izveštaj dosta živim bojama. Oštrina ovoga suda mogla je povrediti mnogu osetljivost, ali svakojako dolazak ovog čoveka i njegova oštra kritika bila je od velike koristi srpskoj školi , pa i samo time što su mnogi ljudi dotle olako sve uzimavši, ozbiljnije zagledali u stvar.“[1]
Iako se školovao za lekara, Natošević se, pod snažnim uticajem Pavla Platona Atanackovića, čiji je lični lekar u početku i bio, posvetio radu u prosveti[2]. „Godina 1857. ima biti zlatnim pismenima zabeležena u povestnici srbskih narodnih škola, a na pose u ljetopisima srbske učiteljske škole Somborske. Te godine u proleće postao je c. kr. školksim savetnikom i vrhovnim nadzornikom srbskih narodnih škola u vojvodstvu Srbiji i tamiškom Banatu najuvaženiji pedagog srpski i otac nove škole srbske mnogozasluženi g. Dr. Đorđe Natošević, koji se mlađanom snagom i nečuvenom dotle u nas energijom[3] svojski postarao, da zanemarene srpske narodne škole u ovoj državi u dobar red dovede; da učiteljstvo srbsko podigne“[4]. Postavio je temelj moderne srpske pedagogije i didaktike i bio je veoma cenjen, čak i nazivan „drugi poslije Svetog Save“[5].
Skroman[6], u izlaganju svojih ideja trudio se da bude jasan, izričit. NJegova teorijska inovativnost bila je u senci neophodnih i gorućih organizacionih problema sa kojima se suočio. Dajući njima primat, Natošević je obilazio nacionalna i obrazovna središta srpskog naroda (Kikindu, Temišvar, Vršac, Novi Sad, Sombor) i organizovao predavanja o potrebi odlučnog zalaganja za uspeh školstva kod Srba[7]. Bio je pristalica tzv. očigledne nastave, odnosno pristupa da se preko čulnih predstava dolazi do trajnog razumevanja[8]. Osim toga negovao je i princip „od lakšeg prema težem“ po ugledu na učenje Johana Hajnriha Pestalocija (1746-1827). Ovaj uticajni švajcarski pedagog zagovarao je ideju što jednostavnijeg predstavljanja saznanja deci pri čemu je, u nastavnom procesu, trebalo očuvati autoritet naučnih dostignuća i postići jednostavnost razigranosti u njihovoj interpretaciji[9]. Pišući u esejističkoj i proznoj formi, Pestaloci je insistirao na doživljenom nadahnuću, gotovo proviđenju koje ga je motivisalo i inspirisalo da se posveti radu sa decom. Princip o pristupačnom izlaganju koji neguje elemetarno poznavanje određene nauke, smatrao je Pestaloci, da utiče višestruko pozitivno na razvoj pažnje i znatiželje kod dece. U tom kontekstu škola je postala igralište znanja u koji se rado ide i iz kojeg se nerado odlazi. „Potpuno ne znanje svega i svačega nateralo me je da se na početnim tačkama dugo zadržavam…Ja sam naslutio vezu početnih znanja u svakom naučnom predmetu sa njegovom iscrpnom obradom kao nikad do tada. Isto tako osetio sam i neizmerne praznine koje moraju da nastanu iz zbrke i nepotpunosti ovih znanja u svako nizu daljih znanja ko nikad do tada…Kod dece se ubrzo razvila svest o unutrašnjim moćima koje su im bile nepoznate, a naročito osećanje za lepotu i red uopšte. Ona su osetila samu sebe i dotadašnje mučno školsko raspoloženje iščezlo je kao avet iz moje sebe. Ona su htela, mogla, izdržavala, dovršavala i smejala se“[10]. Pestaloci je puno vremena provodio u pripremi tabela iz maternjeg jezika i matematike u nameri da napravi jedan piktografski materijal kojim je mogao da svakom detetu, istina u različitom vremenskom intervalu, omogući da nauči planirano gradivo. „Neumorno sam sastavljao nizove raznih slogova; ispisivao sam čitave sveske nizovima kao i nizovima brojeva i pokušavao sam na sve moguće načine da svedem početna sricanja i računanja na najveću prostotu i da ih stavim u takav oblik koji mora da vodi decu sa najvećom psihološkom veštinom, i to samo postepeno, od prvog koraka do drugog, a zatim bez skokova i na osnovu potupno svaćenog drugog koraka, brzo i pozdano do trećeg i četvrtog“[11]. Usredsređenost na postepenost, uvažavanje psihološke strukture ličnosti roditelja i deteta[12], Božja providnost[13] i jednostavan, razumljiv udžbenik ili knjiga bili su najoriginalniji dometi psihološke misli Pestalocija koje je i Natošević prihvatao[14] . „Učitelji i sveštenici su sluge Hristove i pristavi tajna Božijih“[15].
Podršku za uobličavanje sopstvenih stavova, Natošević je pronalazio i u pedagoškim idejama DŽona Loka (1632-1704). Ovaj veliki engleski filozof se trudio da svoje filozofske stavove transponuje u konkretne predloge o vaspitanju i obrazovanju, pre svega i a priori, kao ogromna većina prosvetitelja, oslanjajući se na pronicljivost razuma koji adekvatno određuje moralnost. „Glavno načelo i osnova svake valjanosti i vrednosti jeste u tome da je čovek u stanju da se odrekne svojih želja, da se bori protiv svojih sklonosti i da jedino ide za onim što razum kaže da je najbolje, iako ga srce vuče na drugu stranu“[16]. Ova racionalistička doslednost, u svom negativnom pojavnom i praktičnom obliku mogla je da dovede do suvoparnosti koja ne uvažava konkretne ljudske karaktere i zarad znanja žrtvuje bliskost i nezamenjiv filantropizam. Ostajući dosledan izgradnji lika džentlmena, odnosno besprekornog gospodina i insistirajući na negovanju hladnog maniriste, Lok je zamerao školi na ponuđenom obliku socijalizacije dece. Ona je imala više nedostataka nego dobrih karakteristika jer je, u velikim grupama dece, dominantna bila intencija prevare kojoj grupa nije mogla da odoli. Prevara nije nestašluk koji može da se toleriše već kontaminirani preduslov za razaranje društva. Iz tog razloga, Lok je kritikovao škole i ograničen uticaj učitelja. „Jer, ma kako da su učiteljeva briga i veština od velikog uticaja, ipak on ne može da ima dobar pregled nad pedesetoro ili stotinu dece…niti se može od njega očekivati da će tu decu naučiti nečemu drugom osim onome što ima u njihovim knjigama, dok obrazovanje njihovog duha i njihovog ponašanja traže stalnu pažnju i pojedinačno staranje o svakom detetu…“[17] Lok nije bio nepoverljiv prema deci, što bi moglo da bude jedno od ishodišnih razmišljanja. On je u svojim pedagoškim idejama skrenuo pažnju na ranjivost njihovog karaktera i izričito je insistirao na stalnom nadzoru i negovanju vrlina[18] kroz pristupačnu formu učenja. „Nijednu stvar koju deca treba da nauče ne smete nikada pretvoriti u teret za njih, niti im je smete nametnuti kao zadatak“[19]. Suočen sa osetljivošću dečjeg identiteta, učitelj, je po Loku morao da bude predostrožan, spreman da istraje i kada je najteže, što često nije svojstvo u ljudskoj sakidašnjici. „Mislim da ovaj posao zahteva veliku trezvenost, staloženost, savesnost, prilježnost i obazrivost, osobine koje će se teško naći kod jednog i istog čoveka koji bi pristao da dobije za taj posao običnu nagradu, niti se on može uopšte tako lako naći“[20]. Učitelj koji poseduje ove osobine, ili se trudi da ih dosegne, lakše je mogao da izađe na kraj sa izazovima koje donosi dečje vaspitanje i obrazovanje. U svojoj odmerenosti, učitelj, ukoliko je krajnje potrebno, mogao je da se posluži i kaznom koja je morala da ima pouku, a ne osvetu. „Ja sam voljan da smatram da velika strogost u kažnjavanju neće biti mnogo korisna, šta više, naneće veliku štetu vaspitanju dece“[21].
Ovo stanovište o pažljivom pristupu kažnjavanju, kao što smo mogli da vidimo i u prethodnim redovima, prilično je sličan i zastupljen stav kod prosvetiteljskih pedagoga, što je zapravao u potpunom skladu sa idejom humanosti i poverenja u postojanje čovekoljublja. Nenarušeni idealizam, iznova podstican jasnim uporištima u pedagoškom promišljanju mogao je da bude iluzoran aktuelnoj situaciji u stvarnosti, ali svojom upornošću da se čuje on je iluziju pretvarao u trag koji, primeru humanosti u životu može da bude najmoćnije uporište. Čovek sklon ovakvom pogledu na svet, nije, ili bar je retko je imao ambicije materijalne prirode, dok je onim drugim – duhovno misionarskim, bio ispunjen. „Ako vaš sin žudi za bogatstvom, nemojte mu savetovati da bude učitelj: šta više, ne savetujte mu da, uopšte, bude nastavnik“[22].
Vidimo da su autoriteti, poput Pestalocija i Loka nudili veoma zahtevan koncept za učitelja. Ne prihvatanje ove odgovornosti, uticalo je da i među učiteljima ponekad prevlada snishodljivost koja je mogla da se preda stihiji dečje igre u kojoj je nauka izgubljena. Učitelj je tada išao linijom manjeg otpora, bežeći pred odgovornošću pedagoškog poziva. Nije, dakle, u ovom kontekstu svako mogao da bude učitelj. Poziv je zahtevao strpljenje, postupnost, razumevanje i očiglednost, a bio sumnjičav prema brzopletosti, ushićenosti, nestrpljivosti i ničim opravdanoj nezasitosti. Ugledajući se na ove ideje, Natošević je, od srpskog učitelja tražio da obrazuju i vaspitavaju mlade ljude u pravcu oštroumlja i čovekoljublja koji napredak postiže suočavanjem kroz dijalog i dobronamernost. „Izobraženi lюdi su konservativnii, i ne daю se lako ni revolucionarnimь ideama zbunьivati, ni sociяlističnimь i komunističnimь pretreranostia i ludostima zanositi. Izobraženi lюdi zadobivaю sebi prava i slobode mirnimь reformama, a ne oružҌmь ni krvi prolivanҌmь. Samo izobraženje narodь kadar e slobodu zadobiti i održati e, i samo onь dovolno veštine, snage i oduševlҌnя ima, da e zna ceniti, braniti i sačuvati…Vis consilii expres mole ruit sua“[23]. (Bez pameti ne vredi ni snaga.)
Prepoznati moralizam u stavovima Natoševićevih prethodnika, a oslonjen na hrišćanstvo[24] i inspirisan atičkim racionalizmom, bio je stub i njegove pedagoške misli. Polazište uspešne pedagoške misije, po Natoševiću i u kontinuitetu sa prošlim, bila je porodica, odnosno nezamenjiva uloga roditelja. NJihova podrška bila je odlučujuća za uspeh u odrastanju dece. Na to je deci trebalo da se ukazuje svakodnevno tokom školovanja i na taj način uticati na tradicionalni karakter njihovog vaspitanja i istovremeno držati odgovornost roditelja na zavidnom nivou tokom svih godina podizanja dece. „Ko svoє roditelҍ poštuє onъ će radost diživiti i biće mu molitve uslišene kodъ Boga.“[25] Ukoliko pretpostavimo da se Natošević pridržavao, u svom životu, stanovišta o identitetu učitelja, a ne vidimo razlog da posumnjamo u to i s obzirom na moguće licemerje koje obesmišljava svaki moralizam, tada čovek koji živi u skladu sa odmerenošću, iako je nezadovoljan sa društvenim prilikama u kojima živi, ne prihvata brzopletost i idealizam ne zamenjuje sa revolucionarnim ushićenjem. On istorijske okolnosti, kojima može da bude nezadovoljan, želi da promeni ali sumnja u jednostavnost, demagogiju, ishitrenost i kratkotrajnost tog poduhvata.
U vremenu nacionalnog romantizma koji je uveliko zahvatio i srpski narod, čovek omeđen nestrpljivošću mogao je da lojalnost, nasuprot staloženom pristupu, protumači kao komformizam i podaništvo nespremno na promene. Natošević nije bežao od lojalnosti, dostojno se pozivajući na autoritet Svetog pisma. „Svaka duša da se pokorava vlastma koє vladaю, єr nema vlasti da nie od Boga, a što su vlasti, od Boga postavlҍne; pa ko se protivi vlasti Božioй se naredbi protivi“[26].
Natoševićevo stvaralaštvo usredsređeno na reformu školstva kod Srba „prečana“ imalo je za cilj priključak obrazovanja kod Srba sa modernim evropskim obrazovnim idejama. U toj atmosferi prosvetiteljske aktuelnosti, Natošević se trudio i da odgovori svim izazovima mađarske državne politike koja je postepeno, frustrirana neuspesima, tonula u nacionalističku ostrašćenost i time državno-pravni, ali i egzistencijalni položaj Srba dodatno opteretila.
Literatura:
[1] M. Šević, O Đorđu Natoševiću, prilikom stogodišnjice od njegova rođenja, Beograd, 1922, 18.
[2] „Čuo sam ja na usta samog dra Đorđa Natošević, koji mi je tu svoju tajnu pri poslednjem njegovom odlasku iz Sombora, godine 1887. otkrio. On reče, da je tu tajnu kao amanet primio opet iz živih usta pokojnog episkopa Platona, kada ga je pozvao i proporučio mu da se glavne uprave naših škola primi. Rekao mu da nauke sve valja urediti i preustrojiti prema suvremenom razvitku i duhu vrmena i staro novim zamenuti, ali veli: ‘ako to sve ne dobije božija blagoslova, od svega toga posla neće biti uspeha blagotvornog po napredak našeg naroda. Sve što se bude u srpskoj narodnoj školi radilo, valja da se radi u duhu najčistijeg pravoslavlja i samo na njemu valja školu i nastavu podići ako želimo da joj damo stalna, čvrsta i nepomična temelja. Ovo je veli, što ti kažem sve na osnovu najunutarnijeg ubeđenja i najvećeg iskustva kazano. Te reči, veli dalje dr. Natošević, rukovidle su me neprestano pri mom radu i delanju. To mi beše amanet koji od episkopa Platona primih.“; „Govor koji je prilikom osamdesetogodišnjice srbske učiteljske škole Somborske, na Petrov dan 1893. u velikoj dvorani učiteljske škole držao Nikola Vukićević“, Izveštaj o srpskoj učiteljskoj školi u Somboru za 1892, 1893, Sombor, 1893, 8.
[3] „Tražeći mnogo od sebe, tražio je mnogo i od drugih; bezobziran prema sebi, bio je bezobziran i prema drugim: oštro je napadao svaki zastoj, svaki nemar…“; M. Šević, O Đorđu Natoševiću, prilikom stogodišnjice od njegova rođenja, Beograd, 1922, 45
[4] N. Vukićević, „Osnova besede upravitelja srbske učiteljske škole somborske prilikom 75 godišnjice proslvae obstanka iste škole“, Izveštaj o srbskoj učiteljskoj školu u Somboru za školsku 1886/7, Sombor, 1887, 10.
[5] Bosanska vila, 16. 08. 1887, Sarajevo.
[6] „Sam pak bio je s najmanjim zadovoljan, i čuvao se najviše toga da ne bude drugima na teretu.“; Arkadije Varađanin, „U spomen dr Đorđu Natoševiću“, Letopis Matice srpske, Novi Sad, sveska treća, 1888, 53.
[7] Bliže vidi: R. Dostanić, Natoševićeva reforma škola, Novi Sad, 1987.
[8] Bliže vidi Đ. Natošević, Kratkom uputstvu za srbske narodne učitelje 1857. (drugo prošireno izdanje izašlo je 1861).
[9] „U nastavi Pestaloci naziva broj, oblik i reč elementima ili početnim tačkama saznanja. To nisu ni početna ni prva znanja koja se daju u školi, već su to osnove svakog saznanja, i tek njihovom upotrebom moguće je saznanje istine i suštine svih stvari i njihovih osobina. Naučiti decu i ljude da se ovim osnovama saznanja služe znači suštinu osnovnog obrazovanja, tj. ideju elementarnog obrazovanja, kako to sam Pestaloci naziva.“; H. Pestaloci, Kako Gertruda uči svoju decu, predgovor Milorad Vanlić, Prosveta, Beograd, 1946, 15.
[10] H. Pestaloci, Kako Gertruda uči svoju decu, predgovor Milorad Vanlić, Prosveta, Beograd, 1946, 28.
[11] H. Pestaloci, Kako Gertruda uči svoju decu, predgovor Milorad Vanlić, Prosveta, Beograd, 1946, 34.
[12] „Poslušnost, ljubav, zahvalnost i poverenje zajedno razvijaju prvu klicu savesti…“; Isto, 184.
[13] „Bog je taj što je u našoj duši postavio protivtežu besnilu protiv nas samih.“; Isto, 41.
[14] „Krava є naйvredniя domaća stoka…Krava odъ pete pa do desete godine, dva i triredъ više vredi nego posle desete, posle dvanaйste većъ posve nizašto niє.“; Đ. Natošević, Nega krave i naйei dobitakъ odъ nҍ, u Novomъ Sadu, 1853,1.
[15] Đ. Natošević, Nauke iz Svetog pisma, za pisanҍ i na izust učenҍ u Osnovnoй školi, u Novom Sadu, 1866, 36.
[16] DŽ. Lok, Misli o vaspitanju, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1967, 42,43. „Nesumnjivo je da je Lok problemima moralnog vaspitanja posvetio najveću pažnju, smatrajući ih najvažnijim i najsloženijim. Osnovni zahtev koji u vezi s ovima postavlja jeste disciplinovanje duha, razumo upravljanjenje postupcima.“; Vladeta Tešić, Pedagoške ideje DŽona Loka, predgovor; DŽ. Lok, Misli o vaspitanju, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1967, 10.
[17] Isto, 65.
[18] „Ono što svaki dobar roditelj želi da ima njegov sin, pored imanja koje mu ostavlja, može se (kako ja mislim) sažeti u ove četiri reči: vrlina, mudrost, dobro vaspitanje i znanje.“; Isto, 118. Treba skrenuti pažnju na Lokovo insistiranje na obrazovanju sina, odnosno muške dece, što je bez obzira na vreme i kontekst kada je delo nastalo, negiralo moderni pristup o ravnopravnosti polova.
[19] Isto, 68.
[20] Isto, 79.
[21] Isto, 49.
[22] Ernest Perošon, Učitelj, Beograd, 1931, 9.
[23] Đ. Natošević, Narodna škola, članci iz srpskoga dnevnika, 1860 i 1861.
[24] „Bogъ e čoveka besmrtna stvorio; po obrazu i podobiю svoem stovrio ga є.“; Đ. Natošević, Biserъ i drago kamenҍ, u Novom Sadu, 1860, 7.
[25] Đ. Natošević, Biserъ i drago kamenҍ, u Novom Sadu, 1860, 20.
[26] Đ. Natošević, Nauke iz Svetog pisma, za pisanҍ i na izust učenҍ u Osnovnoй školi, u Novom Sadu, 1866, 41.
Ostavi komentar