Autor: Jovanka Simić, novinar
Bezmalo pola veka bilo nam je potrebno da se ponovo setimo Đure Jakšića (1832 -1878), najdarovitijeg i najznačajnijeg srpskog slikara 19. veka i najvećeg liričara srpskog romantizma, pripovedača, dramskog pisca, učitelja, rodoljuba i boema.
Tačno 48 leta prohujalo je od 1971. godine kada je u Galeriji SANU priređena poslednja, opsežna postavka o Jakšiću i tek ovih dana, zahvaljujući zajedničkom poduhvatu Galerije Matice srpske u Novom Sadu, autorki izložbe dr Snežani Mišić i Narodnom muzeju u Beogradu, u prilici smo da ponovo sagledamo umetnikova likovna dostignuća, ali i njegov književni opus. Jer, Đura Jakšić je u mladosti više želeo da bude slikar nego pesnik, a bio je oboje.
U romantičarskom zanosu,emocijom „ljutom kao handžar“ (kako je sam o sebi govorio) pisao je lirske i epske pesme, zatim pripovetke i istorijske drame u stihu. U srpskoj književnosti slovi kao začetnik i najistaknutiji predstavnik tzv. anakeontske poezije, kao i brojnih dosetki, aforizama, poetskih minijatura…
Autor je pedesetak epskih i lirskih pesama. Negovao je raznovrsnost, te jedna od njegovih najpoznatijih ljubavnih pesama nosi naslov „Koga da ljubim“. Među rodoljubivim rimama, to su „Otadžbina“ i „Padajte, braćo“, opisne pesme „Veče“, „Na Liparu“… Pisao je i socijalne, satirične i vinske pesme („Mila“). Mnoge od njih su deo brojnih srpskih antologija.
Veoma je značajan za našu književnost kao pripovedač. Napisao je oko 40 pripovedaka. U njima je idealizovao naš srednji vek, prikazujući vremena Nemanjića, ali i život banatskog sela, među kojima je najpoznatija „Sirota Banaćanka“, koja i govori o stradanju naroda tokom burnih revolucionarnih događaja iz 1848/9. godine. Nekoliko njegovih pripovedaka inspirisane su srpsko-turskim ratom i u njima je, kako ocenjuju kritičari, rodoljubiva tematika Jakšićevih pesama dobila svoj „prirodni produžetak“.
Autor je tri drame u stihu: „Stanoje Glavaš“, „Seoba Srbalja“ i „Jelisaveta“. Ostao je nezavršen njegov istorijski roman „Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876—1878“. Najviše je pisao u prozi. NJegova najuspešnija drama je „Jelisaveta kneginja crnogorska“. Pisana je u šekspirovskom dramaturškom duhu, a karakterišu je sukobi i strasti među glavnim junacima.
I dok je poeziju pisao pod uticajem Branka Radičevića, Zmaja, Lorda DŽordža Gordona Bajrona, a prozu pomalo po ugledu na Viktora Igoa, slikarski uzori bili su mu Rembrant i Rubens.
Naslikao je oko 200 slika koje karakteriše veoma dobar osećaj za boju, svetlost i prostor. Glavni junaci njegovih dela su srednjovekovni vladari i junaci poput cara Dušana, kneza Lazara, Kraljevića Marka i drugih. Oslikavao je i istorijske događaje poput Prvog i Drugog srpskog ustanka, Crnogorsko-turskog rata i to kao svedok tih dešavanja.
Oslikao je deo ikonostasa, te naslikao 15 slika za Pravoslavni hram posvećen Svetom velikomučeniku Prokopiju u rodnoj Srpskoj Crnji. Osim ikona, slikao je i portrete i slike s istorijskom tematikom.
Najpoznatije Jakšićeve slike su: „Devojka u plavom“, Žena s lepezom“, “Devojka sa raspuštenom kosom“, kao i niz portreta istorijskih ličnosti i dela sa istorijskom tematikom („Odmor posle boja“, Pogibija Karađorđa,“ „Takovski ustanak“, „Ustanak Crnogoraca“, „Noćna straža“, posvećena javorskim junacima iz srpsko-turskog rata iz 1876—1878. godine).
Georgije Đura Jakšić rođen je kao deseto dete u svešteničkoj porodici 8. avgusta 1832. godine u Srpskoj Crnji. Pošto je osnovno obrazovanje stekao u rodnom mestu, njegov otac Dionisije i majka Hristina upisali su ga u Trgovačku školu iz koje je bežao u nekoliko navrata i na kraju je upisao nižu gimnaziju u Segedinu.
Po završetku gimnazijskog školovanja otišao je u Temišvar s namerom da uči slikarstvo. Uoči revolucionarne 1847/8. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja bio prinuđen da je napusti. Vratio se u Srpsku Crnju, a zatim slikarstvo nastavio da uči kod čuvenog slikara Konstantina Danila u Bečkereku (današnji Zrenjanin).
Nije sa strane posmatrao revoluciju 1848. koja je bila presudna po Srbe u tadašnjoj Austrougarskoj. Mada tek šesnaestogodišnjak, Jakšić se u borbu za autonomiju Srba uključio kao dobrovoljac. Po okončanju revolucije, razočaran što Srpska Vojvodovina, koju su Srbi proglasili na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine, nije zaživela, Jakšić je zapisao: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!”
U narednim godinama, često menjajući adresu, Jakšić je otišao najpre u Beograd, a potom u Beč u nameri da nastavi studije slikarstva. U bečkim umetničkim krugovima upoznao je Branka Radičevića i Đuru Daničića, te njegovi pesnički prvenci bivaju objavljeni u „Serbskom letopisu“ 1853. godine, ali ubrzo odlazi u Minhen da bi, nedugo zatim, promenio nekoliko adresa u Kikindi i Novom Sadu. Napušta Ugarsku 1857. godine i prelazi u Srbiju gde provodi ostatak svog života.
Radio je kao seoski učitelj u Sumrakovcu, Podgorcu, Sabanti, Rači kragujevačkoj i u Požarevcu. Potom je u Jagodini, Beogradu i Kragujevcu bio gimnazijski učitelj crtanja. Boravio je i u manastiru Vraćevšnica (sagrađen 1428. godine) u Gornjem Milanovcu gde je naslikao nekoliko istorijskih portreta i darovao ih tom manastiru.
Stvaralački život obrazovanog i temperamentnog Đure Jakšića karakterisao je i njegov boemski temperament, koji se ponajviše odvijao u beogradskoj Skadarliji. U čuvenim kafanama „Tri šešira“ i „Dva jelena“ nalazio je i pesničku i slikarsku inspiraciju. Govorio je svoje stihove praćen burnim aplauzima svojih družbenika i gostiju. Neretko, međutim, izazivao je i bes vlasti koju je na satiričan način kritikovao. Reč je, kako je svojevremeno primetio Jovan Skerlić, bila i vrlina i mana Đure Jakšića.
Zbog toga je i otpuštan iz službe, te je najčešće živeo u oskudici, teško izdržavajući mnogobrojnu porodicu. To je kod njega izazvalo ogorčenje i razočaranje u ljude. Nije se povlačio iz boemskog života ni kada je oboleo od tuberkuloze. Godine 1872. na intervenciju Stojana Novakovića, predsednika Vlade Srbije i diplomate, dobio je posao u Državnoj štampariji.
Na radnom mestu korektora te štamparije u Beogradu, upokojio se 16. novembra 1878. godine. Sahranjen je na starom Tašmajdanskom groblju, a 1886. njegovi posmrtni ostaci preneti su na novootvoreno Novo beogradsko groblje.
Literatura:
– Đura Jakšić između mita i stvarnosti (Galerija Matice srpske, 2019)
– „Đura Jakšić: Lutalica, buntovnik, revolucionar”. Prva srpska.
– „Memorijalni muzej Đure Jakšića”. Arhivirano iz originala
Ostavi komentar