DRAMA NEDOZVANI MOMČILA NASTASIJEVIĆA

27/12/2024

Autor: msr Vladimir Papić

 

Momčilo Nastasijević (1894–1938) po svom pesničkom, proznom i dramskom opusu zavređuje posebnu pažnju i poziciju u srpskoj književnosti međuratnog perioda, iako drama njegovog vremena pokazuje sve nedostatke usled odsustva „zrele, formirane građanske drame po uzoru na skandinavske pisce” (Stojanović Pantović 1998: 122–123). Nastasijević u eseju „Dramsko stvaralaštvo i pozorište kod nas” iz 1935. godine ističe kako čitava prošlost našeg naroda „otkriva smisao jedne veličanstvene dramatičnosti; u duhovnom sklopu našeg čoveka ima nečeg prevashodno dramatičnog”, ali drama kao književni rod nije svojstvena našem tlu, „već je, uz druge tekovine novije kulture i ona presađena kod nas sa Zapada” (Nastasijević 2020: 19). Nastasijević kritikuje dramske stvaraoce i institucije svoga doba, navodeći kako je drama u najtežoj krizi od svoga nastanka, a pozornica svedena na prostor za „šturu psihološku analizu pojedinca i sredine, ili za puku zabavu gomile, ili za propagandu političko-društvenih uverenja, ili, što je najgore, duboko već zašla u interesnu oblast filmske proizvodnje” (Nastasijević 2020: 20).

Dramski opus Momčila Nastasijevića ističe se u odnosu na dela drugih stvaralaca međuratne srpske književnosti i „pokazuje temeljno poetičko kolebanje ovoga autora između simbolizma, s jedne strane, i, s druge strane, naturalizma, odnosno nekakvog postekspresionizma, nastalog preoblikovanjem toposa incesta i metafizičke međusobne žudnje muškarca i žene koja se ne okončava spokojem već teskobom, ludilom, prokletstvom i zločinom” (Stojanović Pantović 1998: 142). To je najizrazitije u njegovim dramama sa elementima legendarnih ili istorijskih bajki (Međuluško blago i Kod „Večite slavine”), ali motiv incesta ostaje nezaobilazan i u

Nastasijevićevim dramama iz savremenog života: Nedozvani (1924; 1930) i Gospodar Mladenova kćer (1931). U njima je „tačno naznačen prostor radnje, likovi su profesionalno i vremenski smešteni u istorijski i geografski određen ambijent” (Vučković 2014: 546), dok incest u Nastasijevićevom opusu predstavlja prvenstveno programsku težnju, poetičku fatalnost neophodnu da potvrdi svoju arhetipsku prirodu tokom autorovog traganja za maternjom melodijom, više nego stvarnu želju junaka za tabuiziranim seksualnim odnosom.

Psihološka paradoksna drama Nedozvani predstavlja svojevrstan nastavak predratne srpske građanske/salonske drame (pisane pod uticajem Čehova), čija je radnja smeštena u vili na Topčiderskom brdu u „vreme sadašnje” (Nastasijević 2019: 7). NJena prvobitna verzija predstavlja najstariju dramu koju je Nastasijević napisao, dok u drugoj, finalnoj verziji, dolazi do oneobičavanja jezika, kojim će autor potvrditi svoju potrebu za pronalaskom maternje melodije putem arhetipskog toposa incesta (v. Milosavljević 1978).

U dramsku radnju su uključeni pesnik Nikola, centralna figura, nosilac dobra, pitomine, sa kojim su povezani svi ostali likovi – supruga Mira, „egzaltovana u smislu svog pola”, sestra Brankica, „bratovljeva slika u ženskom rodu”, Nikolin drug iz detinjstva Mazulino, „slikar čije se slike još nisu videle”, Mirin drug iz detinjstva Vukašin, „genijalna vucibatina”, sluškinja Stanojka i jedan deran (Nastasijević 2019: 7). Vučković smatra i da „polarizacije dobra i zla u Nastasijevićevoj drami nisu izraz apstraktnog dualizma predratne simbolističke drame, već manifestacija antropološkog relativizma građanske književnosti krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina, kada se formira filozofija egzistencijalizma” (Vučković 2014: 548), iz čega će kasnije nastati i paradoksne tragikomedije Ranka Mladenovića i Todora Manojlovića.

Crvena nit ove drame jeste umetnička i polna neostvarenost, nedozvanost, koja onemogućava adekvatan i ispunjen život junaka. Poput Šekspirovog Sna letnje noći (A Midsummer Night’s Dream), čini se kako su svi junaci Nedozvanih pogrešno povezani na emotivnom polju, što dovodi do frustracije i haosa. Nasuprot ostalim Nastasijevićevim dramama, u ovoj drami nedostaje roditeljski greh, iako u nekim Nikolinim replikama možemo pronaći elemente koji preobražavaju tipični roditeljski greh u zabludu o njegovom postojanju – on brak sa Mirom vidi kao ispravku pogreške majke. „Drugo rođenje je, da se ispravi, da se upotpuni prvo” (Nastasijević 2019: 16), odnosno isceli od incestuoznih poriva pronalaskom druge žene izvan porodice, koja će, u Nikolinom slučaju, predstavljati kaznu za greh.

Nedostatak roditeljskog greha kao izvora tragičkog sukoba nadomestiće „princip porodične samodovoljnosti kao izvor nezdravih odnosa sa svetom izvan porodičnog kruga. Zbog delovanja tog činioca Nikola i Brankica, uprkos beskrajnoj želji da vole, pomognu i saosećaju, jedini pravi odnos međusobnog razumevanja i saosećanja mogu da uspostave jedno s drugim” (Frajnd 2019: 113). U dosadašnjim tumačenjima Nedozvanih, isticana je podela likova na dobre i loše, kao i njihova tipiziranost, ali kod Nastasijevića likovi nisu prikazani plošno – iako su Brankica i Nikola simboli dobra, oni u sebi nose greh rodoskvrnuća, dok Vukašin služavki objašnjava: „Svi smo mi nevaljali i svi dobri!… Zavisi od toga koja nam je strana napolju!… To ti je kao sa kožuhom, devojko, ako počem nisi znala: spolja gladak i šaren, iznutra rutav; ako li ga, pak, okreneš, onda mu dođe obratno!…” (Nastasijević 2019: 56–57). Stoga možemo zaključiti da ne dolazi do drame zasnovane na sukobu karaktera, već drame koncipirane na sukobima sila dobra i zla, „preko karaktera u kojima su utelovljeni” (Milosavljević 1978: 217), čime se i „idejno osvežio banalni ljubavni trougao francuskih duhovitih komada ” (Vučković 2014: 546).

Iako je u Nedozvanima incestuozna priroda odnosa između brata i sestre suptilnije prikazana nego u Međuluškom blagu i Večitoj slavini, Nastasijević u ovoj drami daje detaljniju sliku porodičnog života, čiju neprirodnost razotkrivaju marginalci, pre svega Mazulino i Vukašin, nosioci primordijalnih nagona, i sami sukobljeni u nekom pređašnjem životu. U prvom činu, smeštenom u Nikolinoj radnoj sobi, koja je od ostatka sveta odeljena spuštenim zavesama, nailazimo na ustaljeni život porodice narušen dolaskom tuđinca – Brankica prepisuje bratovu dramu do dolaska slikara Mazulina, kog isprva ne pušta u kuću, a potom ni ne prepoznaje bez kose i brade. Materijalno neobezbeđen, „praznih džepova očevine”, Mazulino, kao simbol vitalizma, navodi: „i kotrljam se s noge na ruke, i zeca pravim od maramčeta, i… Sve još umem! (U poverenju.) Samo još ne umem slikati!…” (Nastasijević 2019: 9). Iz razgovora sa Brankicom, saznajemo da kruže glasine kako „gospa Mirjana, kako li je krstiše, sad ovako, sad onako; a venčani muž, Nikola, mamlaz, peva na njen glas, a sirota Brankica…” (Nastasijević 2019: 10). Brankica, potpuno nesvesna svog izgleda i prirode, smatra da je njena jedina funkcija da bude bratova muza koja će svirati klavir dok on piše, dok Mazulinovo navođenje da je divna doživljava kao „ismevanje prostoti”. Nasuprot njoj, Mira se nameće da je Mazulino prvu slika, „a za Brankicu ne brinite!… Tu je ona uvek, dalje se od baštenske ograde ne miče, doći će valjda i na nju red!…” (Nastasijević 2019: 19).

Razgovor Nikole i Mazulina nam otkriva remetilačku funkciju slikara unutar drame, njegovu potrebu da otvori oči prijatelju iz detinjstva, opčinjenom večnom ženom, za koju je samo „leptirak oko sveće” (Nastasijević 2019: 17). Borba protiv Mirine htonske, destruktivne, čarobnjačke prirode koja voli sramotu, ogleda se i u Mazulinovoj potrebi da je naziva Mirjanom umesto Miroslavom, izbegavajući njeno pravo ime kao nešto nečisto, demonsko, nepripadajuće njenoj ličnosti. Ovaj postupak Nikola vidi kao uzaludan trud jer „kazniće te sama ona njena čar!… Ko se usudi izopačiti je, tim dublje očaraće ga, to znaj!…” (Nastasijević 2019: 16).

Tokom Mazulinovog slikanja Mire na terasi kuće, ona otkriva svoje snove o letenju iz kojih se uvek budi u dodiru sa zemljom, što ukazuje na njeno nezadovoljstvo bračnim životom iz kog želi da odleti. Nikolina zatravljenost i Mirini pokušaji koketiranja sa Mazulinom prekidaju se dolaskom služavke sa Vukašinovim pismom. Iako u nezavidnoj materijalnoj poziciji, Nikola šalje 500 dinara Mirinom drugu/ljubavniku, koji mu „tako brzo priraste za srce”. Vukašin sam sebe smatra nevoljivim, on je „bezdan, duboki onaj, smrdljivi!… gledaju izdaleka, uzbuđuju se, ali ne prilaze!…” (Nastasijević 2019: 27). Nasuprot Mazulinu, Vukašin predstavlja sjedinjenje Erosa i Tanatosa, koje Miru vuče „u vratolom” i „levo, levo” na životnoj raskrsnici. NJenu želju za begom Vukašin osujećuje desnim rečima, ukazivanjem na sigurnost koju nosi brak sa Nikolom. Ipak, na njenu molbu da preda Nikolinu dramu „gde treba”, Vukašin govori kako „nema tu ni drame, ni muža” (Nastasijević 2019: 31). Nesrećna zbog Mazulinovog i Brankičinog poljupca, Mira postaje intrigantkinja koja, poput Fedre, suprugu predočava da je na nju nasrnuo njegov najbolji prijatelj. Nikolina mirnoća u duši zbog ovog postupka ukazuje na Mazulinovu nevinost, uprkos kojoj mora da ga izbaci iz kuće, što dovodi do Mirinih pokajničkih jecaja.

Do potpunog raspada ustaljenih porodičnih odnosa dolazi tokom trećeg čina – Mirino pismo Vukašinu u kome govori o tome da je Nikolina drama prihvaćena za postavljanje na scenu u njemu izaziva gađenje, dok Nikola u njenom postupku vidi žrtvovanje zarad dobra supruga – erotski čin i prevara neophodna da bi se drama (u drami) postavila za Nikolu predstavlja vrhunski dokaz ljubavi, a svaki Mirin grešni postupak on opravdava sopstvenom krivicom. Temeljno nerazumevanje Mirinih potreba ogleda se u Vukašinovom pokušaju da otvori Nikoli oči o supruzi – barjaktaruši, koju je potrebno da oplodi neko drugi, a da muž iz nje kamdžijom istera ludinju. Nikola Miru smatra sopstvenom žrtvom, žrtvom umetnički i supružnički neplodnog čoveka, sa kojim nikad nije ni počinjalo, dok ona vidi kako on postaje svetac, iako priželjkuje gospodara. Narušeni bratsko-sestrinski odnos, izazvan Brankičinim otkrivanjem da je Mira nasrnula na Mazulina, a ne obrnuto, ogleda se u Nikolinom novom odnosu prema muzici „i oni tonovi tvoji, pa me prekorevaju”, „oni tvoji tonovi teže mi padaju nego da mi se krov nad glavom ruši” (Nastasijević 2019: 39), dok nedostatak onog tona (maternje melodije), koji je imao tokom Brankičinog sviranja, i Mazulinovo sve veće interesovanje za muziku, ukazuju na promenu erotsko-emotivnih veza među likovima. Iako je Brankica simbolički oterana i ima želju da živi sa Mazulinom, ona ne može da se odupre prirodi svog odnosa prema bratu: „Eto vezalo me, ne mogu! […] Ne može se to odrešiti” (Nastasijević 2019: 48), zbog čega njen život sa bilo kojim drugim muškarcem postaje nemoguć.

Rasplet, koji se dešava nakon premijere Nikoline predstave i Vukašinove negativne kritike objavljene u novinama, prikazuje Miru kao ukroćenu goropad, koja je u Vukašinu našla traženog gospodara, čoveku koga je u prošlosti ona krotila kao zver, zbog čega sada mora da ispašta. NJenu želju da zauvek pobegne i ukrade srebrninu iz kuće, Nikola će osujetiti svojom dobrotom, koje se ona grozi i plaši. NJegova nemogućnost da je kazni, prekori i prezre, od nje stvara anti-Noru, koja lupa vratima da bi pobegla od suviše dobrote, slobode koja porobljava i razumevanja. Na kraju drame se svet vraća u harmoniju – Brankica i Nikola ostaju sami, iako je „trijumf dobra u znaku mistične i patološke, u psihološkom smislu, ljubavi brata i sestre koja potire neautentični svet civilizacijskih otuđenja” (Vučković 2014: 547). Krug koji se zatvara „ali u visinu, ali u čistinu” (Nastasijević 2019: 61) podrazumeva ponovni pronalazak i spajanje brata i sestre, povratak muzici i maternjoj melodiji, nasuprot jalovim i lažnim pesničkim stvaranjima, koja ne odgovaraju prirodi protagonista Nedozvanih – „Nikola  i  Brankica  razmenjujući  maternju  melodiju,  ali  upućeni isključivo  jedno  na  drugo,  otuđeni  od  ostatka  sveta, postaju  slika jednog začaranog kruga” (Popović 2020: 139).

Nemogućnost da se odupru sudbini i (metafizičkom) incestu dovodi do propasti likova Nastasijevićevih drama, nosioce kalokagatije, dobrote i lepote, koji ispaštaju zbog nasleđenih grehova koje su činili njihovi očevi ili greške rođenja kojim započinje incestuozna privlačnost između brata i sestre. NJihovo rođenje predstavlja stvaranje Evine jabuke, koja traži svoju polovinu, najčešće (simboličkog) blizanca ili nekog drugog člana porodice, nosioca iste krivice u krvi, sa kojim će zajedno stradati u izolaciji, ludilu ili smrti.

 

 

LITERATURA I IZVORI:

  1. Vučković 2014: Radovan Vučković. Moderna drama. Beograd: Službeni glasnik.
  2. Milosavljević 1978: Petar Milosavljević. Poetika Momčila Nastasijevića. Novi Sad: Matica srpska.
  3. Nastasijević 2019: Momčilo Nastasijević. Nedozvani, u: Drame. Gornji Milanovac: Biblioteka „Braća Nastasijević”.
  4. Nastasijević 2020: Momčilo Nastasijević. Izabrani eseji. Beograd: Portalibris.
  5. Popović 2020: Emilija Popović. „Motiv incesta u drami Nedozvani Momčila Nastasijevića”. Zbornik za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Broj 10, str. 125–141.
  6. Stojanović Pantović 1998: Bojana Stojanović Pantović. Srpski ekspresionizam. Novi Sad: Matica srpska.
  7. Frajnd 2019: Marta Frajnd. „Dobrota kao kob u dramama Momčila Nastasijevića”. Pesnici u pozorištu: pogledi na srpsku međuratnu dramu. Beograd: Službeni glasnik.

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja