Kako su „prečanski“ Srbi uticali na razvoj srpskog integralizma u Crnoj Gori (VII deo): Nikola Petrović, srpski integralizam, saradnja sa Srbijom, Laza Kostić, proglašenje Kraljevine, pad sa prestola

30/12/2024

Autor: Spasoje Tomić, magistrand istorije i urednik Portala 083

Proces nestajanja Kraljevine Crne Gore kao suverene države faktički je otpočeo pregovorima o primirju s Austrougarskom, da bi se nastavio odlukom Vlade Crne Gore da potpiše akt o kapitulaciji i izađe iz rata 1916. godine. Ovo potpisivanje kapitulacije Kraljevinu Crnu Goru je dovelo u društvo poraženih država. Crna Gore od tog trenutka više nije bila saveznička država, već poražena zemlja koja je izašla iz rata potpisujući kapitulaciju s Austrougarskom. Samim tim su savezničke trupe imale potpuno pravo da je okupiraju nakon rata. Srbiji se to nije dogodilo jer, iako je bila okupirana, njene vojne jedinice su efektivno i pokazaće se od 1916. ratovale vrlo uspješno.

Kraljevina Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat kao saveznička država, ali odlukom o kapituaciji 1916. godine ona je na kraju rata posmatrana kao poražena država pod savezničkom okupacijom. Kao poražena država, sa kraljem i vladom u egzilu, kojima sile podbjednice nijesu dozvolile povratak, Crna Gora je mogla ili dalje ostati pod okupacionim režimom i bezvlašćem, ili izabrati svoju vlast. Izbori za Veliku narodnu skupštinu 1918. godine i njene odluke nijesu bile uzrok kraja Kraljevine Crne Gore, već i posledica nepromišljene politike koju je sprovela 1916. godine.

Istoričar dr Aleksandar Stamatović ukazao je na to da je Crna Gora bila jedina članica saveza Antante u Prvom svjetskom ratu koja je 1916. godine potpisala bezuslovnu kapitulaciju i dodao da je ujedinjenje 1918. bilo rezultat gotovo plebiscitne volje naroda Crne Gore. „Imamo neoborivu činjenicu da je Crna Gora bila jedina članica saveza Antante u Prvom svjetskom ratu koja je potpisala bezuslovnu kapitulaciju. Ona je dakle položila oružje“, rekao je Stamatović u intervjuu za portal IN4S. „I prije toga“, naveo je on, „kralj Nikola je sumnjičen za pokušaje sklapanja separatnog mira sa Austrougarskom. […] Saveznici u drugoj fazi rata u njega jednostavno nijesu imali povjerenja kao u lojalnog saveznika. Definitivno, on je tokom čitavog rata igrao na dvije karte, sa osnovnom tendencijom tzv. plana ‘B’ da ima alternativu ako Centralne sile pobijede. Podsjetiću, Srbija je potpuno bila okupirana, dvije trećine Belgije su u ratu bile okupirane, ali ove države nijesu potpisale kapitulaciju.“

Velika narodna skupština u Podgorici 26. novembra 1918, kojoj su prisustvovali izabrani poslanici sa “bjelaške“ i “zelenaške“ strane, poimeničnim glasanjem jednoglasno je odlučila, između ostalog, „da se Crna Gora ujedini sa bratskom Srbijom pod dinastijom Karađorđevića, te da tako ujedinjenji stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca“.

Odluku o ujedinjenju u Kraljevinu SHS donijela je i Narodna skupština Kraljevine Srbije 29. decembra 1918. godine, što znači da je Kraljevina Srbija kao i Kraljevina Crna Gora prestala da postoji kao suverena država.

Prvi referendum u istoriji Crne Gore održan je 28. novembra 1920. godine. Najviše podataka o razlozima za održavanje referenduma je ostavio posljednji predsjednik vlade u egzilu Kraljevine Crne Gore i politički vođa Božićne pobune Jovan Plamenac. Poslije povratka iz egzila Jovan Plamenac je saslušan kod prvostepenog suda 30. oktobra 1926. godine. U zapisniku piše, između ostalog, sljedeće: „Stalna istorijska bila je želja naroda Crne Gore da se podigne veliko i ujedinjeno Srpstvo… Svi mi, bilo da smo bili na prestolju ili u kolibi, bili smo za narodno i državno ujedinjenje i u času kad su pale Centralne sile – u godini 1918. samo što su jedni smatrali da se to ima sprovesti jednim putem, dok su drugi govorili da to treba izvršiti drugim putem… […] Na pitanje do kada sam vršio dužnost ministra predsednika imam ovo odgovoriti: da bi vlada Kraljevine Crne Gore jedanput zasvagda skinula međunarodno s dnevnog reda Crnogorsko pitanje održanaa je jedna istorijska ministarska sednica u Kap-Martenu u Francuskoj pod predsedništvom Kralja Nikole I, na kojoj je odlučeno da se popusti Velikim silama u pitanju njihovog traženja o konsultovanju naroda u Crnoj Gori o njegovoj daljoj političkoj i državnoj budućnosti ali pod kontrolom Velikih sila, mada se to protivilo suverenitetu jedne nezavisne države da njene izbore kontrolišu strane države. Na osnovu te odluke predao sam, kao šef Vlade i ministar inostranih dela, Konferenciji mira u San Remu onu poznatu crnogorsku sanremsku notu. […] Velike sile saveznice usvojile su svojim odgovorima rečeni predlog crnogorske vlade. Ostalo je velikim silama da izaberu trenutak kad će se moći u pomenutom cilju konsultovati narod Crne Gore. […] Kad su velike sile doznale da će se na dan 28. novembra 1920. godine vršiti izbori u državi Srba, Hrvata i Slovenaca za njenu Narodnu ustavotvornu skupštinu, one su odlučile da toga dana budu provedeni izbori i na teritoriji Kraljevine Crne Gore i da to bude gore rečeni konsult. O toj odluci – o rečenom izbornom danu, kao i o imenima lica, koja su određena kao članovi Kontrolne delegacije – velike sile saopštile su Crnogorskoj vladi sa svojim notama. […] Izbori su izvršeni na rečeni dan. Izabrani crnogorski poslanici nisu se zaustavili u Crnoj Gori, nego su otišli u Beograd i postali članovi Ustavotvornog parlamenta države Srba, Hrvata i Slovenaca, što je značilo da narod Crne Gore ne želi da uđe putem svoga državnog suvereniteta u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da njegova otadžbina uđe kao bivša oslobođena neprijateljska provincija. […] Čim su velike sile konstantirale ovaj fakt, po prijemu izvještaja od strane Izborne kontrolne komisije, donele su odluku iščeznuću međudržavnog suvereniteta Kraljevine Crne Gore i prisajedinjenju iste državi Srba, Hrvata i Slovenaca. […] Prva o ovoj odluci izvestila me je vlada francuske republike svojom notom od 20. decembra 1920. god. i da ona usled toga opoziva pokraj kralja i crnogorske vlade svoga opunomoćenog ministra g. Delaroša Vernea. Kopiju ove note poseduje bez sumnje i naše Ministarstvo inostranih dela u Beogradu. Iza ovoga su postepeno stizale i note ostalih velikih sila savezničkih. […] Kralj Nikola je posle ovoga umro. Vlada je raspustila vojsku u prvoj polovini godine 1921. Ubrzo iza ovoga podnela je moja vlada ostavku… […] U vezi sa ovim napominjem: dok sam ja još bio ministar predsednik raspuštena je crnogorska vojska. To je bilo u prvoj polovini 1921. godine.“ (Legat dr Pera Šoća, Centralna biblioteka Cetinje, kutija 7, fasc. 33. pred. 21/2)

„Jovan Plamenac kao nekadašnji narodni poslanik, predsjednik Narodne skupštine, ministar raznih resora, državni savjetnik i tadašnji predsjednik Vlade dobro je znao, što i navodi u izjavi, da su velike sile prihvatile rezultate izbora od 28. novembra 1920. kao legitimno izraženu volju naroda Crne Gore za budući život u državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao iskusni političar i državnik svjestan je bio da donošenjem Ustava države Srba, Hrvata i Slovenaca prestaje i formalno važenje Ustava i Kraljevine Crne Gore kao međunarodnog subjekta tj. kao posebne države.“ (Jovan Markuš, In4s)

Ukaz o ostavci vlade Jovana Plamenca nosi datum 28. jun 1921. Toga dana proglašen je Ustav države Srba, Hrvata i Slovenaca, Vidovdanski ustav. Samim podnošenjem ostavke 28. juna 1921. dolazi i do formalnog nestanka Kraljevine Crne Gore kao države. Od 28. juna 1921. on je mogao biti samo na papiru predsjednik vlade Kraljevine Crne Gore koja je de fakto i de jure prestala da postoji.

Kraj postojanja Kraljevine Crne Gore je bio suštinski kraj postojanja Kraljevine Srbije, jer su Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija de fakto prestale da postoje 1918. godine u korist Kraljevine SHS. Srbi iz Crne Gore su to prihvatili na Velikoj narodnoj skupštini 26. novembra 1918, a u Srbiji na Narodnoj skupštini 29. decembra 1918. godine.

U Crnoj Gori je takođe provjerena volja naroda na izborima 28. novembra 1920. godine, što je međunarodni faktor tretirao kao referendum za koji su dali saglasnost kralj i vlada u emigraciji. Znači, ne samo na Podgoričkoj skupštini, već i na referendumu narod u Crnoj Gori se izjasnio za ujedinjenje. Današnji političari separatističke provinijencije i dukljanoidni istoričari javnosti prezentuju samo odluke Podgoričke skupštine, bez pominjanja referenduma koji je budno nadgledao međunarodni faktor i isti ocijenio kao visokodemokratski. Dalje, isto kao što su na Berlinskom kongresu 1878. godine međunarodno priznate kao nezavisne države, proglašenjem Ustava Kraljevine SHS 28. juna 1921. prestaju i de jure da postoje Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija kao posebne države.

Prećutkuje se činjenica da su se stanovnici Crne Gore nacionalno izjašnjavali kao Srbi i da je program ,,zelenaša“ na Velikoj narodnoj skupštini tzv.Podgoričkoj skupštini bio za, a ne protiv ujedinjenja, i da su uprkos načinu ujedinjenja i bjelaši i zelenaši bili za ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. O referendumu i izborima 1920. piše i dr Šerbo Rastoder u studiji „Političke stranke u Crnoj Gori 1918–1929“ (Bar, 2000, str. 435–477) pa kaže sledeće: „Iz svega navedenog može se zaključiti da su parlamentarni izbori 1920. godine vršeni ne samo po nešto liberalnijim zakonskim rješenjima, već su za najveći dio Crne Gore i po formi i po karakteru bili apsolutna novina. Parlamentarni izbori 1920. godine imali su za Crnu Goru poseban značaj. NJima je trebalo potvrditi legitimitet Podgoričke skupštine i konstituisati demokratsku političku infrastrukturu, tj. vlast koja bi kroz Ustavotvornu skupštinu donijela Ustav kao najviši pravni akt narodne volje. Britanska vlada je s posebnim interesovanjem pratila rezultate izbora. U Crnu Goru su, kao posmatrači na izborima, upućeni Roland Bryce i major L. E. Ottley. U podnesenom izvještaju navodi se da su izbori pošteno izvršeni i da nije postojalo neko čvrsto raspoloženje protiv ujedinjenja sa Srbijom, što je uslovilo da britanska vlada povuče priznanje crnogorskog konzula u Britaniji, a to su, izuzev Italije, ubrzo uradile i druge zemlje.

Navedeni izvori nedvosmisleno ukazuju da su rezultati izbora 1920. godine u izbornom okrugu Crna Gora prevashodno promatrani kroz opciju odnosa pristalica i protivnika bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, bez obzira na činjenicu što na ovim izborima nijedna stranačka grupacija nije osporavala odluke Podgoričke skupštine.“

O istoj temi prof. dr Dragoljub Živojinović piše sledeće: „Međunarodni posmatrači su zaključili da je glasanje obavljeno u skladu sa izbornim zakonom i da je obezbijeđena njihova potpuna tajnost. Način glasanja je bio prilagođen činjenici da je u zemlji, među glasačima, postojao veliki broj nepismenih. Na način glasanja nijesu imali nikakvih primjedbi. Ispitani glasači, pripadnici različitih društvenih slojeva stanovništva, nijesu imali primjedbe na poštenje i tajnost glasanja. Izbori su prošli mirno i bez incidenata, osim jednog beznačajnog sukoba u Kolašinu, bez političke pozadine. Vojska i policija nijesu bili primjećeni, a nije bilo ni slučajeva da su se vlasti miješale ili vršile pritisak na birače.“

Takođe moramo napomenuti da je aspekt međunarodne zajednice u čitavoj priči zanemaren i da su se istoričari i jedne i druge provinijencije bazirali samo na odnose Srbije i Crne Gore, što je kako kaže prof. Živojinović nedovoljno, pa to obrazlaže na sledeći način: „Ono što piše u građi u savezničkim arhivima pokazuje da je mnogo isticana uloga Srbije u procesu nestajanja Crne Gore, bez obzira na svu galamu, bila skoro marginalna. Budući da je i sama bila u velikim nevoljama, a potom u izgnanstvu, njen glas, bez obzira na želje i namere, bio je slabašan, jedva čujan. Savezničke vlade su donosile odluke ne uzimajući u obzir njene predloge, želje i zahteve, iako su oni postojali. Kako to pokazuju radovi objavljeni u knjizi, njen glas se tek povremeno čuo…“.

U posljednjoj od četiri, po našem mišljenju impozantne knjige koje dokumentima svjedoče o ovom periodu istorije, pod naslovom „Kraj Kraljevine Crne Gore“ prof. dr Dragoljub R. Živojinović je još određeniji i zaključuje sljedeće: „S obzirom na to da su velike sile krojile novu političku kartu Evrope i uticale na njen konačan izgled, njihova reč je bila presudna u uklanjanju Crne Gore i njene dinastije sa političke scene. One su bile svesne toga, ali su bile nespremne da priznaju svoju odgovornost za takav ishod mirovnih napora.“

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je u vremenu od 1918. do 1922. godine bila podijeljena na okruge i županije, a potom od 1922. do 1929. godine na 33 oblasti. Promjenom službenog naziva države Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju ona je podijeljena 1929. godine na devet banovina: Dravska sa sjedištem u LJubljani; Savska sa sjedištem u Zagrebu; Vrbaska sa sjedištem u Banjaluci; Primorska sa sjedištem u Splitu; Drinska sa sjedištem u Sarajevu; Zetska sa sjedištem na Cetinju; Dunavska sa sjedištem u Novom Sadu; Moravska sa sjedištem u Nišu; Vardarska sa sjedištem u Skoplju.

Teritorija nekadašnje Kraljevine Srbije je bila podijeljena na četiri banovine: Dunavsku, Drinsku, Moravsku i Vardarsku i Upravu grada Beograda. Teritoriju nekadašnje Kraljevine Crne Gore je obuhvatala Zetska banovina, kojoj su pripojene Boka Kotorska sa Budvom i Petrovcem; Južna Dalmacija (Korčula, Mljet, Pelješac) sa Dubrovnikom; Istočna Hercegovina (Trebinje, Stolac, LJubinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Foča i Kalinovik) sa Čapljinom; Raška oblast (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje, Sjenica, Tutin, Novi Pazar, Raška, Studenica i Ivanjica) i Mitrovica sa Kosova. Zetska banovina je po teritoriji bila preko dva puta veća od Kraljevine Crne Gore (30.741 km2 : 14.443 km2), kao i prema broju stanovnika (787.972 : približno 350.000) i sa boljim prirodnim predispozicijama za ekonomski razvoj.

Izvori:

Almanah „Šematizam Zetske Banovine“, Sarajevo 1931, str. 37

dr Šerbo Rastoder, „Političke stranke u Crnoj Gori 1918–1929“ (Bar, 2000, str.435–477)

Jovan Markuš, IN4S

Legat dr Pera Šoća, Centralna biblioteka Cetinje, kutija 7, fasc. 33. pred. 21/2

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja