Autor: msr Vladimir Papić
U osvit novog doba, srpska književnost ulazi u svojevrsnu „renesansu”, što se može pratiti i kroz odnos prema crkvi i njenim velikodostojnicima. Iako je zvanična pravoslavna crkva i dalje potporni stub jedinstva i nacionalnog osećaja među srpskim življem u Austriji, kao i jedina njegova institucija, sve je izraženiji kritički pogled na njenu delatnost i delatnike. Primetićemo da još Gavril Stefanović Venclović u svojim Besedama šajkašima kritikuje nedostojno ponašanje pojedinih pripadnika klera, dok pravu kritičku i satiričnu oštricu nalazimo u srpskoj građanskoj poeziji, Dositejevim spisima i Malom bukvaru za veliku decu (1792) Mihaila Maksimovića.
Prema mišljenju Jovana Skerlića, Dositej Obradović je bio prvi „pravi” pisac srpske književnosti, „čija dela imaju ne samo istorijske, no i čiste književne vrednosti, čovek koji je stvorio preokret u srpskim duhovima i srpsku književnost i kulturu stavio na novu, modernu osnovicu” (Skerlić 2005: 5). Pred kraj XVIII veka, 1783. godine, u Lajpcigu je objavljeno njegovo najznačajnije delo, pod nazivom Životь i priklюčenія Dimitrіa Obradoviča, narečenoga u kaluđerstvu Dosiѳea. „U ime ʼčiste evangelske i apostolske crkve’ on u srpskom društvu prvi stvarno počinje borbu protiv izopačenog hrišćanstva, verskog fanatizma i formalizma, protiv kaluđerskog parazitizma, protiv zastarelih i štetnih crkvenih ustanova, a za versku snošljivost i za preobražaj crkve prema zahtevima zdravoga razuma. […] On traži novu reformu crkve […] da se iz nje izbace praznoverice, fetišizam, ritualizam, farisejstvo, ʼsvi stari plesnivi i zarđati običaji’” (Skerlić 2005: 19–21).
Kako Skerlić navodi, po uzoru na Josifa II, koji je u katoličkoj crkvi uspevao da izvrši reforme u vezi sa ukidanjem manastira i monaštva, Dositej se zalaže da ih prenese u sfere pravoslavnog opštežića. Sam autor je imao iskustva u monaškom životu, a za vreme koje je proveo u Hopovu, uspeo je da spozna negativne osobine klera u dekadenciji i uvidi da svoja interesovanja mora usmeriti ka nauci. Ovo shvataju i junaci najznačajnijeg francuskog renesansnog pisca Fransoe Rablea (1494–1553) – čija istinska učenost staje nasuprot sholastici i njenim nosiocima, sveštenstvu i monaštvu. Sličan rablezijanski stav prema sveštenstvu iznosi i Stefan Zanović (1751–1786) u svojim čuvenim Turskim pismima (Lettere Turche, 1776) – on smatra da nema vere tamo gde ima previše mantija. Antiklerikalni stavovi Stefana Zanovića takođe mogu da se dovedu u vezu sa Dositejevim – razočaranje kakvo Obradović doživljava u Hopovu, Zanović sažima u jednu rečenicu: „Još od petnaeste godine bio sam u jednom Kolegijumu u društvu sveštenika i fratara, ali kako sam ušao kao neznalica, takav sam i izašao” (Zanović 1996: 105).[1]
Novo, humanističko obrazovanje, donosi erudiciju koja smenjuje opšta mesta i knjige naučene napamet tako da mogu da se naizust citiraju i od kraja: znanje postaje korisno i primenjivo. Govoreći o Rableu, neophodno je pomenuti i glavni izvor kritičkih ideja njegovog vremena – Pohvalu ludosti Erazma Roterdamskog, gde Ludost predstavlja glas razuma koji uviđa da je religioznost u krizi upravo zbog teologa koji nisu u stanju da se unize da bi se uzvisili, kako nalaže Novi zavet. Pored toga što „s visine gledaju na sve ostale ljude kao na životinje koje puze na zemlji i prema kojima osećaju sažaljenje […] i brane [se] i svojim nedavno izmišljenim izrazima i rečima koje jedva ko razume” (Erazmo 2020: 93), oni podrivaju samu veru trudeći se da protumače jevanđeoske istine koje su izvan dometa ljudskog razuma. Na ovom tragu i Fransoa Rable u XL poglavlju prve knjige Gargantue i Pantagruela navodi da molitve kaluđera njegovog vremena predstavljaju izrugivanje Gospodu, jer oni „očitaju sijaset očenaša, nadevaju ih sa Ave Maria kao slaninom, a niti misle na njih, niti ih čuju” (Rable 2004: 104).
Osmo poglavlje druge knjige Gargantue i Pantagruela, nastavljajući arhiludačku tradiciju Pohvale, koncipirano je kao pismo koje Gargantua piše sinu Pantagruelu tokom njegovog boravka u Parizu. Gargantua, koji je i sam imao iskustva sa bogoslovskom metodikom nastave i podučavanjem meštra Tubala Holoferna, ima u vidu dekadenciju u koju su zapali onovremeni učenjaci religiozne orijentacije, te ističe da su: „danas sve nauke na snagu vraćene, jezici su obnovljeni; jezik grečeski, bez koga se niko ne bi bez stida mogao nazvati učenim, jevrejski, haldejski, latinski.[2] […] Svet je pun naučnika, preučenih nastavnika, biblioteka prostranih, da već mislim da ni u doba Platona i Cicerona i Papinijana nije bilo tolike zgode da se uči, kao sad. Odsad svako može da živi i diše sa onima koji su se u Minervinom hramu usavršili, i šta će mu drugo društvo! Vidim već da su današnji hajduci, dželati, probisveti i konjušari sto puta učevniji i izobraženiji no doktori i propovednici moga vremena. […] Zato te, sine, opominjem da mladost provedeš tako da se koristiš naukom i vrlinom. […] Pokupi znanje, hoću da vidim ambis od znanja. […] Hoću, jednom rečju, da daš sebi računa o tome koliko su ti studije koristile, a najbolje ćeš to učiniti ako o svemu budeš vodio rasprave, javno, protiv svih i svakoga a takođe i ako budeš posećivao književne ljude, kojih ima u Parizu, kao i drugde. […] A kad ti se učini da si postigao sve znanje koje ti se predati moglo, vrati se k meni, da te vidim i da te pred smrt blagoslovim.” (Rable 2004: 179–181)
Dositej od iracionalne želje da postane svetitelj, zabludeo od doslovnog shvatanja religijskih spisa, na put nauke prelazi uz pomoć Teodora Milutinovića, koji i sam, iako crkveni velikodostojnik, savetuje: „Koliko sam te ja poznati mogao, ako se ti učeniju ne predaš, ti ćeš zažaliti što si se pokaluđerio; ti nisi ni za kakav drugi posao nego za knjige. Koliko sam prost i neučen, meni je milije viditi učenog mladog Rajiča, nego četiri vaseljenska patrijarha koji bi bili bez nauke kao ja. Vidio si ga kako je mlad i bez brade, ali kad stane besediti, mi svi s velikim bradama gledamo ga kao da smo iz divijeg vilajeta došli. Ja ti za mene kažem: stidim se i sramim moje sede na obrazu brade. Naš sav život prolazi u staranju i u govorenju za kazane rakijske, za kace, burad i obruče, naša je sva nauka u tome da poznamo koliko je kom vinu i šljivovici godina. Idi za naukom; s njom ćeš svud prestati i tvoje življenje pošteno zaslužiti. […] Nek mumla ko je lišen razuma na mudrost i nauku kao sovuljaga na sunce, govoreći da one izmišljavaju nova mudrovanija; ne slušaj ti zato nikoga. Što pametni ljudi fale, s tolikom željom i trudom ištu i svrh svega na svetu ljube i počituju, ono mora dobro biti. […] ja ti više želim da u jednom malom seocetu budeš male dece učitelj, nego u Hopovu iguman ili arhimandrit. I ako me poslušaš, kako znam da ćeš, blagosiljaćeš me kad u grob odem.” (Obradović 2005: 113–115)
Gargantua i Pantagruel, odnosno Teodor Milutinović i Dositej, postaju Varlaam i Joasaf novog doba. Oni više ne biraju svetački put, već put nauke, premda su između Rableovog romana i Dositejeve autobiografije prošla dva i po veka. Iako je Dositej u Hopovu nailazio na časlovac, trebnik, žitija, Obred duhovni, Besede Zlatoustove i Kamen veri, a Pantagruel u biblioteci Svetog Viktora na Skidanje štroke sa naučnika, Popovske mezaflarije, Mošnjarinu pravnih crkvenih službenika, Besne gliste devica i Prknoljub hirurgije, njihove, kao i ideje njihovih otaca, svetovnih i duhovnih, imaju zajednički humanistički cilj, koji će ljude dovesti do iščekivanog zlatnog doba umnosti. Religioznost je i dalje bitan faktor u ljudskom životu, ali je vreme da se smeni primat pogrešnih i iracionalnih srednjovekovnih dogmi. Pantagruel i Dositej, birajući put nauke, postaju pioniri modernog, razumskog doba (ma u kom veku ono započinjalo), čiji je zadatak da postanu pravi, enciklopedijski obrazovani učenjaci žedni istine, koji će prezreti zablude prošlih vremena i postati prosvećeni građani sveta.
LITERATURA I IZVORI
- Erazmo 2020: Erazmo Roterdamski. Pohvala ludosti. Prevela Darinka Nevenić Grabovac. Beograd: Plato.
- Zanović 1996: Stjepan Zanović. Turska pisma. Prevela Milica Popović. Priredio Miroslav Pantić. Cetinje: Obod.
- Obradović 2005: Dositej Obradović. Život i priključenija. U: Izabrana dela. Beograd: Politika – Narodna knjiga.
- Rable 2004: Fransoa Rable. Gargantua i Pantagruel. Preveo Stanislav Vinaver. Podgorica: Daily Press – Nezavisni dnevnik Vijesti.
- Skerlić 2005: Jovan Skerlić. Dositej Obradović. U: D. Obradović. Izabrana dela. Beograd: Politika – Narodna knjiga. Str. 5–33.
[1] „Vi imate u vašoj kraljevini beskrajno mnogo kaluđera, sveštenika, derviša, pripadnika vjerske sekte kalendera i raznih drugih te vrste, koji uživaju znatne prihode iz fondova, kao i one koji primaju milostinju koja im se dodjeljuje. Ovi ljudi su prihvaćeni svuda sa izvjesnim poštovanjem; bez uznemiravanja i bez rada, oni imaju sve što je čovjeku potrebno. […] Oni nemaju drugih briga osim da se odaju intrigama u svojim porodicama gdje, pod vidom revnosti i dužnosti, uznuđuju tajne i gospodare na onima koji moraju da ih se plaše, pošto se u njih slijepo pouzdavaju. Među tim ljudima vlada besposličenje, a lijenost im sve više uvećava broj.” (Zanović 1996: 157)
[2] Uporedimo stav naveden u Dositejevom delu Život i priključenija: „…gdi učenija nejma ni latinskoga jezika, tu nejma ni života” (Obradović 2005: 112). Može se pretpostaviti da je i sam Stanislav Vinaver, prevodeći Rablea na umu imao dela Dositeja Obradovića i njegovog vremena, što se ogleda i u leksici koju prevodilac koristi da bi iskazao teme i ideje koje na sličan način obrađuju ova dva autora, a koje su reprezentativne u kontekstu njihovih dobâ.
Ostavi komentar