Autor: Stevan Stojkov
Da li se na ljubav može staviti cena? Ili je ona besplatna? Da li je u modernom dobu, dobu konzumerizma i društvenih medija, koncept ljubavi doživeo duboku transformaciju i evoluirao u robu kojom se, kao i svakom drugom, trguje – kupuje i prodaje – na tržištu? Poslovično, sredina februara je vreme kada ova pitanja privlače više pažnje nego drugim danima. Razlog je dobro poznat: Dan zaljubljenih (Valentine’s Day) koji se obeležava 14. februara.
Za kritičare komercijalizacije ljubavi, nema dileme. U savremenom društvu, ljubav je postala roba, a Dan zaljubljenih predstavlja pravi komercijalni praznik, ostvarenje trgovačkih snova. Prema njihovom stanovištu, preduzeća su odavno redefinisala način na koji se izražava ljubav, postepeno čineći romantične gestove sve manje intimnim, a sve više usmeravanim potrošačkom kulturom. Prepoznavši finansijski potencijal romantičnog izražavanja, preduzeća su pokrenula ovu transformaciju. Povezujući ljubav i romantiku sa proizvodima, ona kapitalizuju emocije – profitiraju na njima, dok društveni pritisci i kulturne tradicije osiguravaju da ljubav ostane jedna od najprofitabilnijih industrija na svetu.
Komercijalizacija ljubavi podstiče potrošnju koja se meri u milijardama dolara, donoseći značajnu korist širokom spektru industrija i preduzeća. Od cvećara, proizvođača čestitki, čokolada, parfema, nakita preko ekskluzivnih restorana i luksuznih hotela, pa do aplikacija za upoznavanje, brojni sektori profitiraju od ideje da se ljubav mora izražavati i slaviti materijalnim dobrima i ekstravagantnim iskustvima. Statistički podaci to nesumnjivo potvrđuju.
Naime, prema godišnjem istraživanju koje sprovode National Retail Federation (Nacionalna federacija maloprodaje – NRF) i Prosper Insights & Analytics, objavljenom u januaru ove godine, očekuje se da će potrošači u SAD za ovogodišnji Dan zaljubljenih potrošiti rekordnih 27,5 milijardi dolara. Ovaj iznos je veći u odnosu na prošlogodišnjih 25,8 milijardi dolara i nešto je veći od prethodnog rekorda od 27,4 milijarde dolara postavljenog 2020. godine. Uz ove podatke, navešćemo i komentar Ketrin Kalen, potpredsednice NRF-a: Potrošači traže posebne načine da tretiraju svoje voljene i mogu očekivati da će prodavci pružiti najbolje opcije poklona i ponude.
LJubav kao tržišno vođeni spektakl nije osobenost samo zapadne kulture (SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija). Zahvaljujući globalizaciji, komercijalizacija ljubavi je i te kako prisutna i u svim drugim delovima sveta. Primera radi, festival Qixi se često opisuje kao tradicionalni kineski ekvivalent Dana zaljubljenih. Zasnovan je na romantičnoj, ali tragičnoj ljubavnoj priči iz kineske mitologije o pastiru Niulangu (Niulang) i tkalji Zhinu (Zhinü). Obeležava se sedmog dana sedmog lunarnog meseca, koji obično pada krajem jula ili početkom avgusta po gregorijanskom kalendaru.
Festival Qixi predstavlja važan dan za izražavanje ljubavi u Kini, Tajvanu i drugim istočnoazijskim kulturama. Uključuje tradicionalne običaje poput takmičenja u rukovanju, koje simbolizuje veštinu tkanja Zhinua, ali i kupovinu i razmenu brendiranih proizvoda vrhunskog kvaliteta koji predstavljaju materijalni „dokaz ljubavi“.
Proslava Dana zaljubljenih na „moderan način“ predstavlja samo jednu od prilika za dobru zaradu preduzeća i trgovaca širom sveta. Obeležavanje godišnjica, a naročito venčanja, takođe predstavljaju odlične primere kako se ljubavni rituali mogu uspešno komercijalizovati. U mnogim kulturama venčanja predstavljaju prestižni događaj, a prekomerna potrošnja vezana za njihovu organizaciju se neretko koristi kao pokazatelj društvenog statusa. Uzećemo Indiju za primer.
U Indiji, koja ima status globalne ekonomske sile u nastajanju, godišnje se održava preko milion venčanja. Proslave često traju nedelju dana i uređene su po diktatu romantičnih filmova, te se raskošne ceremonije, brendirana odeća, zlatan nakit i skupoceni pokloni prosto podrazumevaju. Iz tog razloga, „industrija venčanja“ u Indiji vredi više od 50 milijardi dolara, a porodice decenijama štede kako bi mogle da finansijski izdrže organizaciju proslave po scenariju holivudskih filmova i sapunica.
Dakle, posle svega rečenog, teško je ne složiti se sa kritičarima komercijalizacije ljubavi i romantike. Romantični filmovi i serije, TV emisije, reklame, platforme društvenih medija kreirali su narativ šta je ljubav i kako ona treba da izgleda. Ključnu ulogu u oblikovanju i nametanju materijalističkih očekivanja od ljubavi imao je marketing. Kombinacijom oglašavanja, kreiranja potrošačkih ritula, emocionalnom manipulacijom i uticajem društvenih medija, marketing je kod ljudi postepeno jačao uverenja da je ljubav merljiva potrošnjom.
Marketinške kampanje su transformisale način na koji ljudi danas izražavaju ljubav. Stvarajući asocijacije između emocija i proizvoda, marketing je učinio da potrošnja postane centralni deo romantičnih gestova. Bilo da je reč o kupovini cveća, čokolade, parfema, nakita ili putovanja, marketing je ojačao ideju i ubedio ljude da smisleni romantični gestovi zahtevaju trošenje novca. Kraće rečeno, kupovina poklona je najbolji način da se pokaže ljubav.
Istorijska perspektiva
Pre nego što bliže sagledamo načine na koje marketing prepakuje ljubav u robu kojom se može trgovati na tržištu, osvrnimo se na to kako se na ljubav i običaje njenog izražavanja gledalo kroz istoriju. Oblikovani kulturnim normama, društvenim očekivanjima i ekonomskim sistemima, ljubav i intimni odnosi su vremenom značajno evoluirali.
U prošlosti, ljubav, romantične veze i brak su često služile u praktične, ekonomske i političke svrhe. U drevnim civilizacijama, prvenstvo u odnosu na ljubav su po pravilu imale praktične brige poput očuvanje porodične časti, imovine i sklapanje saveza. Primera radi, u starom Egiptu i Mesopotamiji, brakovi su prvenstveno sklapani iz političkih i ekonomskih razloga, osuguravajući mir i stabilnost među porodicama. Romantična naklonost je svakako postojala, ali je ona retko predstavljala osnov braka. U staroj Grčkoj i Rimu, ljubav se takođe posmatrala kroz različita sočiva. Brak je prvenstveno posmatran kao pragmatična institucija koja je imala za cilj konsolidaciju bogatstva, moći i stvaranje potomstva. Dok su poezija i mitologija važila kao mesta rezervisana za slavljenje strastvene ljubavi.
Tokom srednjeg veka dolazi do bližeg preplićanja ljubavi i braka, posebno sa usponom „dvorske ljubavi“ u evropskom plemstvu. Dvorska ljubav ili kurtoazna ljubav predstavljala je način izražavanja divljenja, viteške i plemenite ljubavi, a nastala je na dvorovima Akvitanije, Provanse, Šampanje i Burgundije pred kraj 11. veka. Ova idealizovana i često nedostižna ljubav romantizovana je u književnosti, gde su plemići i vitezovi ispovedali naklonost i odanost damama.
Koncept viteštva je ojačao određene rodne uloge – od muškaraca se očekivalo da budu zaštitnici i pružaoci usluga, dok su dame oličavale vrlinu i lepotu. Međutim, brak je ostao transakcijski, diktiran klasom, bogatstvom i društvenim položajem. Takođe, verske institucije su imale dominantnu ulogu u definisanju ljubavnih odnosa, pri čemu se brak posmatrao kao sveta dužnost, a ne kao lični izbor.
Industrijska revolucija je donela značajne promene u strukturi društva, uključujući i drugačije viđenje ljubavi i institucije braka. Sa selidbom ljudi u urbana područja tradicionalne porodične strukture počinju da slabe, a ljubav počinje da se sve više povezuje sa individualizmom i ličnim izborom. Književnost i filozofija 18. i 19. veka naglašavaju emocionalnu povezanost i prikazuju ljubav kao strastevenu i neophodnu za ličnu sreću. Ipak, ekonomski faktori i dalje igraju značaju ulogu prilikom odabira partnera i sklapanja braka.
Pod uticajem tehnološkog napretka i društvenih pokreta u 20. i 21. veku, ljubav i romantični odnosi trpe radikalne promene. Uspon kulture zabavljanja i raspad rigidnih rodnih uloga, omogućili su raznovrsnije i fluidnije izražavanje ljubavi nego ikad. S druge strane, uticaj medija, pop kulture i industrije oglašavanja sve više uokviruju ljubav kao nešto što se može steći konzumerizmom. LJubav se ne posmatra kao čisto emocionalna veza, već se na nju sve više gleda kao iskustvo koje je posredovano potrošačkim dobrima i usugama. U savremenom društvu, pojedinci se sa raznih starna podstiču da izraze svoju ljubav i naklonost kroz kupovinu proizvoda i usluga.
Komercijalizacija ljubavi je oblikovala savremene odnose, stvarajući rituale, očekivanja i potrošački vođeno ponašanje. I mada je romantiku učinila dostupnijom i vizuelno sveprisutnom, pitanje koje se opravdano postavlja je: slavimo li zaista ljubav ili samo učestvujemo u vešto osmišljenim markentiškim kampanjama?
Rituali
Način na koji se ljubav i romantika danas promovišu zasniva se na tri ključna elementa: ritualima, emocionalnoj privlačnosti i potrošačkoj kulturi. Pretvarajući emocije u predvidljiva ponašanja i obrasce potrošnje, ovi elementi zajedno oblikuju način na koji ljudi izražavaju ljubav. Posmatrana u ovom kontekstu, ritualizacija ljubavi se odnosi na to kako preduzeća i marketari kreiraju, jačaju i komercijalizuju romantične postupke, pretvarajući ih u strukturirano, ponovljivo i profitabilno ponašanje potrošača.
Rituali predstavljaju simbolične radnje koje daju smisao ličnim ili društvenim iskustvima i koji se u sličnim kontekstima redovno ponavljaju. Za marketing, koncept potrošačkih rituala ne predstavlja novinu. Ritualno ponašanje je oduvek imalo istaknutu ulogu u potrošnji. Odavno je primećeno da potrošači određene proizvode i brendove ne kupuju iz preferencije, već reklo bi se iz „navike“. I upravo zbog toga su rituali važni za marketing. Rituali stvaraju navike koje podstiču prodaju. Kako funkcioniše ritualizacija ljubavi?
Preduzeća i marketari učvršćuju određene romantične tradicije, čineći ih neophodnim. Uspostavljeni postupci i ponašanja se promovišu „suštinskim“ za izražavanje ljubavi – poput kupovine cveća, čokolade, nakita. Preduzeća ove rituale predstavljaju kao tradiciju, a ne kao komercijalne izume. U svojim marketinškim kampanjama ona koriste društvni pritisak i emocionalne apele kako bi „pojačale“ ove rituale. Oglasi neretko prikazuju srećne parove koji razmenjuju poklone, sugerišući da se ljubav mora dokazivati kroz materijalne stvari.
Vremenom, ovi rituali postaju društvene norme, čineće da se ljudi osećaju krivim ako ih se ne pridržavaju. Da bi održali njihovu relevantnost, preduzeća i marketari stalno razvijaju i proširuju romantične rituale. Kako tradicionalne kategorije poklona postaju zasićene, uvode se novi tržišni segmenti – Dan zaljubljenih za samce, ili pak kućne ljubimce. Društveni mediji koji prikazuju raskošne proslave ubrzavaju ekspanziju romantičnih rituala i dodatno podižu očekivanja potrošača.
Kontinuiranim delovanjem novih slojeva ritualima vezanim za ljubav, preduzeća i marketari osiguravaju da romantična potrošnja ne ostane samo tradicija, već i sve veća tržišna prilika za ostvarenje profita.
Ritualizacija ljubavi je lako uočljiva u događajima kao što su godišnjice, veridbe i venčanja, gde komercijalne industrije diktiraju kako treba izražavati ljubav. Jedan od najupečatljivijih primera ritualizacije ljubavi je Dan zaljubljenih, koji se od drevnog rimskog rituala Luperkalije, preko običaja davanja čestitki u viktorijanskoj Engleskoj, transformisao u globalni potrošački praznik.
Obavijena velom misterije, istorija Dana zaljubljenih je kao poručena za marketing. Naime, ko je bio Sveti Valentin i kako je on postao povezan sa drevnim rimskim obredom ne zna se tačno, jer Katolička crkva priznaje najmanje tri sveca po imenu Valentin ili Valentinus. Mi ćemo se držati priče oko koje postoji najviše saglasja. Prema njoj, Dan zaljubljenih je nastao kao verski praznik u čast Svetog Valentina, hrišćanskog mučenika za kojeg se veruje da je tajno venčavao vojnike kojima je brak bio zabranjen. Ideja da 14. februar treba da bude povezan sa ljubavlju i romantikom javila se u 14. veku.
U srednjovekovnoj Evropi, preciznije Engleskoj i Francuskoj, ovaj dan je postao povezan sa dvorskom ljubavi, delimično zahvaljujući poeziji DŽefrija Čosera koji je prvi zabeležio Dan Svetog Valentina kao dan romantične proslave u svojoj pesmi Parlament kokoši iz 1375. godine. Praznik se obeležava razmenom ručno pisanih čestitiki i simboličnim gestovima. Vremenom se tradicija razmene ručno pisanih ljubavnih poruka i malih znakova pažnje proširila na različite kulture, učvršćujući 14. februar kao dan za izražavanje i slavljenje ljubavi.
Međutim, ovaj praznik se relativno skromno proslavljao sve do pojave industrijalizacije i masovne proizvodnje u 19. veku. Esther A. Hovland je 1840-ih počela da prodaje prve masovne čestitke za Dan zaljubljenih u SAD, dok se 1860-ih pojavljuju čokoladne kutije u obliku srca, povezujući ovu vrstu slatkiša sa romantikom. Industrija nakita sledi uspostavljene primere, te predstavlja svoje proizvode kao neophodne poklone za izražavanje naklonosti – De Beers je 1940-ih pokrenuo svoju kampanju „Dijamant je zauvek“ (A Diamond Is Forever), promovišući ideju da romantična posvećenost mora biti simbolizovana skupim prstenom.
Danas je Dan zaljubljenih globalna industrija vredna više desetina milijardi dolara, u kojoj kompanije strateški koriste emocionalni marketing, društvene mreže i društveni pritisak kako bi podstakle potrošnju. Aplikacije za upoznavanje kao što su Tinder, Bumble i Hinge pretvorile su romansu u industriju zasnovanu na pretplati, dok su platforme društvenih medija poput Instagram-a, TikTok-a i YouTube-a od ljubavi napravile performativni spektakl.
Moć emocija
Emocije igraju ključnu ulogu u marketingu i ponašanju potrošača, često utičući na odluke o kupovini snažnije od logike ili cena. Uspešno koristeći emocije, marketari stvaraju jače i dublje veze sa potrošačima, čineći proizvode ili usluge koje promovišu pamtljivijim, ubedljivijim od konkurentskih i poželjnijim. Ukrtako rečeno, emocionalni marketing ne prodaje samo proizvode – on prodaje osećanja.
Dakle, emocije ne utiču samo na ono što ljudi kupuju. One oblikuju način na koji ljudi percipiraju određene proizvode ili brendove, pretvarajući tako svakodnevne proizvode u smislena iskustva. Iz tog razloga, emocionalni marketing, stvarajući snažne emocionalne veze između potrošača i proizvoda, predstavlja jedan od najmoćnijih alata koje preduzeća koriste za prodaju ljubavi.
Umesto da se u svojim promotivnim aktivnostima usredsređuju na fizičke karkateristike proizvoda ili njegovu funkcionalnost, preduzeća koriste emocionalno pripovedanje, nostalgiju, sentimentalnost i lična iskustva kako bi ugradili svoje proizvode u „tkivo“ romatničnih odnosa. Povezujući svoje proizvode sa osećanjima ljubavi, naklonosti i odanosti, preduzeća ubeđuju potrošače da kupovina određenih artikala nije samo dobar izbor, već predstavlja smislen čin emocionalnog izražavanja.
Korišćenje strategija emocionalnog marketinga posebno je efikasno tokom romantičnih praznika poput Dana zaljubljenih, obeležavanja godišnjica ili venčanja, kada su emocije pojačane, a ljudi osećaju dodatni društveni pritisak da izraze svoju ljubav kupovinom poklona. Ilustrovaćemo rečeno kroz nekoliko primera.
Promotivni oglasi i spotovi neretko prikazuju dirljive ljubavne priče, potkrepljujući ideju da pravi poklon produbljuje emocionalne veze. Jedan od najuspešnijih primera upotrebe emocionalnog marketinga je kampanja koje smo se već dotakli. Reč je o kampanji iz 1947. godine preduzeća De Beers čiji je slogan „Dijamant je zauvek“ u potpunosti su revolucionisale svet dijamanata, a i dan-danas je relevantan. Štaviše, Ad Age ga je uvrstio među najveće promotivne slogane 20. veka. Čuveni slogan skovao je mladi tekstopisac Frances DŽereti, zaposlen u N.W. Ayer marketinškoj agenciji.
Pre ove kampanje dijamantski prsteni nisu bili tradicionalni simbol veridbe. Godine 1940. samo 10% nevesta u SAD je dobijalo verenički prsten s dijamantima. Međutim, kampanja je uverila generacije da je dijamantski prsten krajnji izraz posvećenosti. Naglašavajući ideju večne ljubavi – neuništiva ljubav treba da bude simbolizovana neuništivim kamenom, dijamantom – De Beers je stvorio široko prihvaćeno uverenje da veridba mora biti obeležena kupovinom dijamanata, čineći da se proizvod oseća neodvojivo od institucije braka. Prodaja vereničkih prstena sa dijamatima je naglo porasla i 1990-ih godina 80% nevesta je bilo u prilici da se pohvali njima. Emocionalna privlačnost je učinila da dijamnti postanu kulturna potreba, a vereničko prstenje bez njih bi mogli biti okarakterisani kao neromantični ili neadekvatni.
Nostalgija takođe predstavlja moćan psihološki okidač koji preduzeća i marketari koriste u svojim promotivnim aktivnostima. Povezujući svoje proizvode sa sećanjima iz detinjstva ili dugogodišnjim tradicijama, preduzeća stvaraju osećaj kod potrošača da je kupovina tih predmeta deo njihove emocionalne istorije. Proizvođači čokolade promovišu svoje proizvode kao „slatki ukus ljubavi“, prikazujući u svojim oglasima roditelje koji dele čokoladu sa svojom decom. Ovakve kampanje bude tople uspomene, sugerišući potrošačima da poklanjanje čokolade nije samo lep gest, već pre svega očekivana i značajna tradicija.
Pridajući duboku sentimentalnu vrednost svojim proizvodima, preduzeća osiguravaju da ih potrošači vide kao nezamenljive simbole ljubavi i uvažavanja. U pravljenju poklona ličnim i nezamenljivim, posebno se izveštila industrija nakita. Pandora i Tiffany & Co. ističu da njihov nakit nije samo modni dodatak – već predstavlja lične ljubavne priče, čineći njihove narukvice s privescima ili vereničko prstenje emocionalno značajnim, a ne samo luksuznim. Gradeći svoje promotivne kampanje na ideji da nakit čuva posebne uspomene, ovi brendovi kod potrošača stvaraju osećaj da su njihovi proizvodi neophodni za ispunjene i smislene emotivne veze.
Emocionalni marketing postiže odlične rezultate u komercijalizaciji ljubavi, jer igra na kartu ljudske potrebe za pripadanjem i intimnošću. U doba digitalnih komunikacija i društvenih medija, vizuelni sadržaj, viralne kampanje i priče koje generišu sami korisnici pojačavaju njegovu efikasnost.
Komodifikacija naklonosti
U modernom dobu, ljubav i romantika su postali duboko isprepletani sa materijalnim dobrima i komercijalnim transakcijama. Ideja da se ljubav i istinska naklonost moraju pokazati kroz raskošne poklone, skupa putovanja i ekstravagantne gestove oblikovana je i ojačana marketingom i društvenim očekivanjima. Preduzeća kapitalizuju ovakav način razmišljanja. Promovišući svoje proizvode i usluge kao simbole naklonosti, ona sugerišu potrošačima da se dubina i snaga nečije ljubavi ogleda u ceni poklona. Jačajući uverenja da je ljubav merljiva potrošnjom, preduzeća i marketari čine materijalne stvari neophodnim u romantičnim vezama.
Komodifikacija naklonosti, mada prisutna i u „običnim“ danima, najvidljivija je tokom romantičnih prilika kao što su Dan zaljubljenih, godišnjice, veridbe, venčanja. Preduzeća i marketari strateški oblikuju ove trenutke predstavljajući određene proizvode – cveće, čokoladu, parfeme, nakit – kao obavezne simbole ljubavi. Dijamantski verenički prsten je odličan primer za to. Marketinška kampanja De Beers-a, sa kojom smo se upoznali, nije ga učinila samo neophodnim dokazom ozbiljne posvećenosti, već je uspostavila i pravilo „tri meseca“ („three month rule“), koje sugeriše da cena prstena treba da bude jednaka tromesečnoj plati, stvarajući tako pritisak na mlade parove da se prilagode modernim ljubavnim ritualima.
Osim romantičnih odnosa, potrošačka kultura je takođe oblikovala i način na koji ljudi izražavaju ljubav prema članovima porodice i bliskim prijateljima. Od poklona za Dan majki, Dan očeva, Osmi mart do raskošnih rođendanskih proslava, marketari su „ohrabrili“ ljude da dokažu svoju naklonost putem materijalne velikodušnosti.
Pojava personalizovanih i luksuznih poklona dodatno je učvrstila uverenje da naklonost mora biti praćena materijalnim dobrima, čineći izuzetno teškim razdvajanje iskrenih osećanja od potrošačkih navika. Stvorena očekivanja da se skupoceni pokloni moraju dati i primati, stavlja ih u prvi plan, a ne iskrene emocije, istovremeno vršeći finansijski pritisak njihovog ispunjavanja na ljude.
Društveni mediji su takođe doprinele komodifikaciji naklonosti, pretvarajući davanje poklona i romantične gestove u javne predstave i spektakle. Platforme poput Instagram-a i TikTok-a preplavljene su prikazima raskošnih prosidbi, skupocenih poklona iznenađenja za godišnjicu, luksuznih putovanja i ekstravagantnih romantičnih gestova. Čineći od ovakvog izražavanja ljubavi i naklonosti standard, društveni mediji postavljaju nerealna očekivanja u emotivnim vezama.
Preduzeća angažuju influensere na društvenim medijima kako bi kroz sponzorisane poklone – nakit, parfeme, putovanja – potkrepili ideju da ljubav zahteva stalnu materijalnu validaciju. Zbog toga mnogi korisnici pomenutih platformi osećaju pritisak da pariraju ovim ekstravagantnim izrazima naklonosti, i to ne nužno iz lične želje, već zato što potrošačka kultura izjednačava javnu, vidljivu naklonost sa srećom i uspehom. Ovaj fenomen dodatno učvršćuje ideju da ljubav mora biti upakovana, fotografisana i podeljena, produžavajući ciklus trošenja radi društvenog odobrenja.
***
Komercijalizacija ljubavi dovela je do široko rasprostranjenog uverenja da je trošenje novca krajnji izraz naklonosti. Pri čemu važi sledeća jednačina: skuplji poklon – veća ljubav. Kritičari komercijalizacije ljubavi tvrde da ovaj način razmišljanja iskrivljuje pravu prirodu romantičnih odnosa. I mi se slažemo sa njima. Prepoznavanje strategija i načina na koji preduzeća i marketari komodifikuju ljubav i naklonost, omogućava pojedincima da razmisle o tome da li su njihovi iskazi ljubavi vođeni iskrenim osećanjima ili pak društvenim pritiskom.
Izvori:
https://www.kcns.org.rs/agora/potrosacki-rituali-strateski-marketinski-okvir/
https://www.kcns.org.rs/agora/neuromarketing-i-uloga-emocija-u-procesu-odlucivanja-o-kupovini/
https://easysociology.com/sociology-of-emotion/commodification-of-love/
https://banterrepublic.blog/2024/02/26/the-commercialization-of-love/
https://www.history.com/topics/valentines-day/history-of-valentines-day-2
https://harryandcojewellery.com.au/blogs/news/what-is-the-3-month-rule-for-engagement-rings
Ostavi komentar