Autor: Msr Vladimir Papić
Prema „Pravilniku o planu i programu nastave i učenja za gimnaziju” aktuelnom od školske 2020/21. godine (Pravilnik 2020), nastava Srpskog jezika i književnosti u drugom razredu predviđa tumačenje dela predstavnika književnih epoha od baroka do realizma (s posebnom celinom u kojoj se tumače pripovetke Iva Andrića). Najviše izmena pretrpela je epoha romantizma – nasuprot uobičajenoj podeli gradiva prema književnoistorijskim periodima na korpus svetske i nacionalne književnosti, romantizmu je namenjena tematska koncepcija. U prvom delu obrađuju se odlike romantizma kao epohe na primerima Novalisovih fragmenata (koji zamenjuju dosadašnji Predgovor ‘Kromvelu’ Viktora Igoa), Evgenija Onjegina A. S. Puškina i odlomaka iz Bajronovog Čajlda Harolda. Treći deo čine književna dela koja tematizuju smrt i romantičarski odnos prema njoj (pre svega kroz motiv „mrtve drage”), dok se u izbornom delu programa pojavljuje i NJegoševa „Noć skuplja vijeka”. Četvrti deo posvećen je nacionalnim specifičnostima romantizma, a celina o Vuku Karadžiću trpi najznatnije promene – deo o Vuku kao leksikografu i filologu izmešten je u nastavu jezika, dok je uz Vukove polemike s Milovanom Vidakovićem u književni deo programa uvršteno „Pismo knezu Milošu”.
Drugi (B) odeljak programa predstavlja posebnu celinu i inovativan način sagledavanja nastave književnosti kakav u dosadašnjim kurikulumima nije bio zastupljen, a to je posmatranje romantizma kroz žanrove u nastajanju – horor i fantastični. Žanrovi romantičarske fantastične proze, koji su obeležili svetsku književnost HIH veka i imali značajne predstavnike i u srpskoj književnosti, nisu dosad bili zastupljeni u školskom programu ni kao kuriozitet, a nisu ih uzimali u obzir ni autori čitanki kada su uvrštavali i pojedina dela koja su, prema vlastitim afinitetima, smatrali nedostajućim u okvirima propisanih nastavnih kurikuluma. Ideja kreatora programa za drugi razred gimnazije jeste da će „aspekt romantizma koji se odnosi na tematizovanje mračnih ponora čovekove duše, strašnog, jezovitog i fantastičnog učenici savladati čitanjem poeme ‘Gavran’ Edgara Alana Poa”, dok se u okviru izbornih sadržaja pruža mogućnost da nastavnici učenicima ponude da „pročitaju i poemu Laze Kostića ‘Spomen na Ruvarca’ koja se atmosferom, ritmom a donekle i temom nadovezuje na Poovu poemu”, kao i pesmu „Vilinski kralj” Johana Volfganga Getea, odnosno pripovetke „Pad kuće Ašerovih” i „Maska Crvene smrti” Edgara Alana Poa i roman Frankenštajn Meri Šeli. Učenici i nastavnici dobijaju priliku da na časovima književnosti u drugom razredu gimnazije čitaju i tumače i savremeni roman Strah i njegov sluga Mirjane Novaković, „koji pored teme onostranog, strašnog, vampirskog, evocira i nacionalni romantičarski mizanscen (austrijska vlast i plemstvo na prostorima Srbije u 18. i 19. veku i njihov susret sa srpskim folklorom i legendama)” (Pravilnik 2020: 190).
Premda se o nekim izmenama programskih sadržaja u gimnazijskoj nastavi književnosti može diskutovati, uočavamo da su mnogobrojni dosad marginalizovani autori postali deo prevrednovanog kanona – kako u obaveznom tako i u izbornom delu programa. Žensko autorstvo u okvirima srpske i svetske književnosti još uvek nije dobilo zasluženo mesto u nastavnim programima, iako su, uz dela Jefimije, Isidore Sekulić i Desanke Maksimović, učenicima ponuđeni i književni tekstovi Svetlane Velmar Janković, Meri Šeli, Mirjane Novaković, Ane Ahmatove, Marine Cvetajeve i Virdžinije Vulf.
Roman Strah i njegov sluga Mirjane Novaković iz 1999. godine, usled mnogobrojnih intertekstualnih odjeka (Novi zavet, Božanstvena komedija, „Glava šećera”, Seobe, Faust, Majstor i Margarita, Homerovi epovi), može biti predmet nastavne interpretacije i u IV razredu gimnazije. Tada bi se, u kontekstu prethodno tumačenih dela, bolje razumela i sama funkcija đavola, koji više nije biblijskog, već modernog, mefistofelovskog tipa, o kome pišu i drugi autori uvršteni u gimnazijski program, poput Milorada Pavića, Umberta Eka i Orhana Pamuka. Pored svega navedenog, omogućila bi se i polemika učenika i nastavnika povodom NIN-ove nagrade – programom za završni razred predviđen roman Sitničarnica ‘Kod Srećne ruke’ Gorana Petrovića i Strah i njegov sluga Mirjane Novaković bili su favoriti za najbolji roman objavljen na srpskom jeziku u NIN-ovom izboru 2000. godine. Na taj način bi i u okviru nastavnog procesa ovi romani mogli da dobiju novo tumačenje i (pre)vrednovanje dve i po decenije kasnije. Ovakva polemika u završnom razredu ne bi narušila programske zahteve, već bi ih upotpunila širim tumačenjem dela u vremenu u kom su ona i nastala, a mogla bi da otvori i druge značajne teme, kao što je položaj i vidljivost žene u književnom kanonu, s posebnim osvrtom na aktuelne gimnazijske programe.
Kako je izbor odlomka u ovakvim slučajevima od velikog, ako ne i presudnog značaja za većinu nastavnika i autora udžbenika (uzevši u obzir to da se ne može uvek od učenika očekivati čitanje celovitog književnog dela), smatramo da bi u nastavnom procesu potraga za Savom Savanovićem i njegovo upokojavanje (iz poglavlja „Šmidlinov dug”; v. Novaković 2005) bili delovi romana koji na najadekvatniji način odgovaraju na zahteve predmetnog programa. Kroz date odlomke bi osim „teme onostranog, strašnog, vampirskog” i susreta austrijske vlasti sa srpskim folklorom i legendama, moglo da se otkrije i mnogo više. Pre svega, sam istorijski kontekst u kom Mirjana Novaković piše, period NATO agresije nad Srbijom i uloga bračnog para Milošević jedan su od značajnih signala koje nastavnik može da iskoristi u razgovoru s učenicima. Četvrt vek je (bar naizgled) dovoljna istorijska distanca iz koje bi nastavnici mogli sa učenicima da razgovaraju o aluzijama Mirjane Novaković na političke teme svog vremena, koje su uvrštene u gradivo četvrtog razreda gimnazije i u reformisanim nastavnim programima Istorije. Program nastave i učenja za drugi razred gimnazije nudi i čitanje romana Sudbina i komentari Radoslava Petkovića, koji na drugačiji način povezuje istorijski i savremeni romaneskni sloj, dok se o devedesetim godinama HH veka govori i u prozi Davida Albaharija, Vladimira Pištala i Vladimira Tasića, autora čija su dela zastupljena u četvrtom razredu gimnazije.
Sam susret Austrijanaca sa onostranim u kontekstu je imagologije – susret sa osobinama srpskog naroda, njegovim načinom života, zatim običaji u vezi sa upokojavanjem vampira, kao i scene sa hvatanjem leptirka reprezentativno pokazuju jaz između dveju kultura. Istovremeno, kontekst vezan za Savu Savanovića može da pokrene pitanje prikaza vampira u popularnoj kulturi, kao i intertekstualne odjeke na koje nailazimo u romanu (u ovom slučaju prvenstveno uticaj pripovedaka Milovana Glišića i filma Leptirica Đorđa Kadijevića (1973)). Takođe, interpretacija ovog romana dobra je uvertira za gradivo nacionalnog romantizma i podsećanje na Vukov leksikografski i sakupljački rad posvećen srpskom folkloru. Roman nam narodne običaje koje Vuk opisuje predstavlja kao arhivski snimak, čime ih oživljava i čini dostupnijim učeničkom razumevanju. U radu nastavnika i učenika na romanu Mirjane Novaković od izuzetnog značaja (posebno za korelaciju sa Istorijom) može biti i knjiga Vampiri u Srbiji u HVIII veku, objavljena 1732. godine u Lajpcigu, a u HHI veku prevedena na srpski jezik, i štampana sa komentarima Marije Kleut (2018). Poredeći roman Mirjane Novaković sa ovim istorijskim izvorom, učenicima se otvaraju mnogobrojne mogućnosti za dalji rad, pre svega u kontekstu odnosa istorije i fikcije, kao i u razjašnjavanju još nekih pretpostavki Drugosti.
Potrebna je izuzetna pažnja da se nit koja roman kao celinu veže sa poglavljem koje mu pripada u ovom slučaju ne bi izgubila – na osnovu svog čitalačkog iskustva bi učenici, osim prepoznavanja intertekstualnih odjeka, mogli lakše da govore i o drugim problemima koje ovaj roman otvara, kao što je odnos istorije i fikcije, žensko autorstvo ili položaj žanrovske književnosti unutar književnog kanona. Iako bi se u četvrtom razredu stvorila celovitija slika o samom delu i značaju Mirjane Novaković za savremenu srpsku prozu, koncepcija u kojoj je ovaj roman deo izbornog bloka u kom učenici otkrivaju „visoku” fantastiku, takođe može da da vrlo plodotvorne rezultate u nastavnom procesu. Pored gradiva romantizma, baroka i narodne književnosti, roman može da stupi u vezu i sa drugim nastavnim jedinicama gimnazijskog programa, kao što je opis Beograda iz Žitija despota Stefana Lazarevića ili knjiga Zapisi sa dunavskog peska Svetlane Velmar Janković.
Program nastave i učenja za drugi razred gimnazije postao je bogatiji za novu tematsku oblast koja je izuzetno plodotvorna za širenje učeničkih vidika i razvoj kompetencija za čitanje i proučavanje književnog dela, kao i za debate koje bi osim književnog plana mogle da pokrenu i bolje povezivanje književnih, istorijskih i učenicima bliskih, životnih tema. Delo Mirjane Novaković u potpunosti može da odgovori na estetske zahteve predmetnog programa a da istovremeno učenicima bude interesantno i provokativno – bilo za razgovor o „visokoj” i „niskoj” književnosti i vidljivosti autorki u javnosti, odnosu savremene književnosti prema tradiciji, ali i razumevanju različitih kultura i društvenih i istorijskih pojava i promena koje autorka tematizuje. Uvrštavanje odlomaka iz ovog romana u pojedinim udžbenicima nastalim prema reformisanim programima značajno je za vidljivost samog dela među učenicima i doprinosi lakšem opredeljenju nastavnika za njegovo tumačenje, iako u njima nije obrađeno na način koji iskazuje pun nastavni potencijal romana, koji nastavnici i učenici mogu zajedno da otkrivaju.
IZVORI:
Novaković 2005: Mirjana Novaković, Strah i njegov sluga, Beograd: Narodna knjiga/Alfa.
Kleut, M. (prir.) (2018). Vampiri u Srbiji u HVIII veku: knjiga i komentari. Prevela Nikolina Zobenica. Beograd: Službeni glasnik.
Pravilnik (2020): „Pravilnik o planu i programu nastave i učenja za gimnaziju”, Prosvetni glasnik, godina LXIX, broj 4, Beograd, 2. jun 2020.
Ostavi komentar