Autor: prof. dr Boris Stojkovski, istoričar
Pad srpskog carstva 1371. godine, a potom i Kosovska bitka 1389. godine ozbiljno su uzburkali nekadašnju moćnu srpsku državu. Osmanska osvajanja učinila su kraj carstvu, a srpske zemlje su delom pale pod Turke, a delom nastavile da postoje i borile se međusobno i protiv spoljnih neprijatelja u namerama da opstanu. Crkva je delila sudbinu svog naroda i kako se približavamo kraju srednjovekovne epohe, sve je manje podataka o onim koji su upravljali crkvom.
Posle povlačenja patrijarha Jefrema nakon njegovog drugog upravljanja, na tron srpskih patrijarha došla je značajna ličnost patrijarh Danilo III, čija je delatnost od izuzetne važnosti za celokupnu srpsku istoriju i kulturu. Pomenut je u nekoliko diplomatskih spisa između 1391. i 1396. godine, koji se uzimaju kao pad njegovog patrijarhovanja. Pomenut je isto tako i 1395. godine u povelji u Novom Brdu koju je izdala tada već monahinja Evgenija (monaško ime kneginje Milice) sa sinovima Stefanom i Vukom, kao i u jednoj nedatovanoj povelji tadašnjeg kneza Stefana Lazarevića i u jednom isto tako nedatiranom rukopisu manastira Visoki Dečani. On je bio patrijarh koji je najverovatnije dopustio da se mošti tada već Svetoga kneza Lazara prenesu iz crkve Svetog Spasa u Prištini u manastir Ravanicu. Vrlo je izvesno da je ovaj srpski prvojerarh zaslužan i za nastanak i razvoj kulta Svetog kneza Lazara, pa i za njegovu formalnu kanonizaciju koja je usledila upravo negde u njegovo vreme. I mučenički oreol, kao i ideja žrtvovanja zemaljskog carstva za ono nebesko potiče upravo verovatno od Danila III. Zahvaljujući njemu nakon Nemanjića i Lazarevići su dobili oreol svetorodnosti. Uostalom, osim kneza Lazara čije je svetiteljstvo do danas jedan od temelja celokupnog srpskog identiteta, i Milica (monahinja Evgenija) i knez i despot Stefan su takođe kanonizovani.
Danilo III je bio i plodan pisac. Pisao je Pohvalu knezu Lazaru vrlo uzvišenim stilom i bio je veoma talentovan i plodan književnik. Ovo mu je delo bez sumnje najvažnije, a njegov svečan i uzvišen stil pisanja koji krasi ovu pohvalu ogleda se i u njegovim drugim književnim delima, kao što su slova, zatim žitija i službe svetim Nemanjićima, od Svetog Save, Simeona, pa sve do žitija, slova i službe kralju Milutinu. Knezu Lazaru posvetio je i Službu, Prološko žitije (Sinaksar), kao i Povesno slovo. Svi ovi kultni spisi nastali su povodom prenosa kneževih moštiju i živi su svedoci razvijanja kulta srpskog kneza vrlo brzo nakon Kosovske bitke. Upravo je ovaj patrijarh veoma zaslužan i za razvoj kosovskog mita, te njegovog učvršćivanja u srpskom narodu svega nekoliko godina nakon mučeničke pogibije kneza Lazara. Iz vremena patrijarha Danila III je i pomen hvostanskog episkopa Arsenija.
Posle verovatne, ali potpuno nepoznate uprave Danila IV kao patrijarha, nasledio ga je patrijarh Sava V. On je obavio pogreb ranijeg patrijarha Jefrema, podigao mu grobnicu i posle sedam godina proglasio ga za svetitelja. Svi ovi događaji zapisani su u Žitiju Sv. Jefrema, koje je napisao episkop Marko hvostanski, jedan od najplodnijih pisaca toga doba poznat i kao Marko Pećki. Za doba patrijarha Save V pomenut je zetski mitropolit Arsenije, naslednik mitropolita Davida, koji je umro posle pljačkanja Luštice 1396. godine. Pominje se u jednoj povelji manastiru Moračniku od 16. juna 1417. godine, te je verovatno pre tog datuma umro jer ga je nasledio novi zetski mitropolit takođe po imenu David, koji se spominje sve do 1435. godine u nizu diplomatskih dokumenata. Na tronu prizrenskih episkopa u ovo vreme je vladika po imenu Jovan, a nakon njega se spominje još jedan episkop sa imenom Arsenije. Iz ovog vremena je i pomen braničevskog mitropolita Venijamina (naveden 1416. godine), izvesno poslednjeg u nizu onih koji su stolovali u braničevskoj sabornoj crkvi Svetog Nikolaja. Još jedna ličnost iz ovog perioda koja je značajna, kako za crkvu, tako i za srpsku državu i diplomatiju je bio beogradski mitropolit po imenu Isidor (1415–1423). On je bio jedan od najpoverljivijih diplomata despota Stefana, ali i blizak saradnik i prijatelj Dubrovčana. Koliko je sa njima bio blizak najbolje svedoči činjenica da mu je ustupan i deo prihoda od carine, kao i još neki dohoci od trgovine.
Danilo IV je srpski patrijarh o kome se gotovo ništa ne zna, dok se za njegovog najverovatnijeg naslednika patrijarha Kirila I zna ponešto, ali i tu su podaci vrlo skromni. Uglavnom je u pitanju nejasan datum smrti, različito naveden u više letopisa, a ponajviše podataka o Kirilu se može pročitati i kod Konstantina Filosofa. On navodi u svom životu despota Stefana da je patrijarh Kiril(o) sa svim saborom srpskih episkopa osvetio manastir Manasiju na sam dan Duhova 1418. godine. Ma koliko ovaj podatak delovao lapidaran, u nedostatku većeg broja izvora pruža mogućnost da se donekle ipak rekonstruiše život u despotovini. Pomen sabora srpskih episkopa takođe može da svedoči o postojanju i dalje živih episkopskih katedara i dijeceza koje su funkcionisale u državi despota Stefana Lazarevića. A i sama Manasija, budući ipak vladarska zadužbina svečano je osvećena od strane samog patrijarha i sabora. Despot Stefan, možemo iz ovoga nazreti, imao je izuzetno blizak odnos sa patrijarhom i crkvom. Beogradski mitropolit Isidor bi u ovom kontekstu bio više pravilo, nego neki izuzetak.
Patrijarh Nikon I značajan je jer po njegovom nalogu i uz njegov podstrek Konstantin Filosof napisao Život despota Stefana Lazarevića. Ovaj patrijarh je pomenut u nekoliko zapisa, između ostalog i na jednom jevanđelju koje je oko 1428. godine prepisao monah Dositej. Patrijarh Nikon je, prema ovom zapisu, morao da beži iz svoje rezidencije manastira Žiče i pred naletom Turaka je otišao da se skloni u Podunavlje, gde se održao sabor na kome su, po ovom zapisu, bili i despot Đurađ i cela vlastela. Izgleda da je umro najranije 1435. godine, što se opet saznaje iz jednog zapisa na rukopisnoj knjizi Trioda.
Pojedini autori spominju patrijarha Teofana, ali je on potpuno nepoznata ličnost, ako je uopšte i stolovao na tronu Svetoga Save. Neki raniji autori su naročito na osnovu nedovoljno jasnih izvora pokušavali da rekonstruišu hronotaksu srpskih arhiepiskopa i patrijaraha, ali je to jedan rudarski posao zbog ozbiljnog nedostatka izvornih podataka. Nikodim II se smatra pretposlednjim patrijarhom pred pad despotovine, a spominje se da je bio iguman Studenice, te da je poklonio i jednu knjigu ovom manastiru u vreme kada je već bio srpski patrijarh. On je, prema novijim istraživanjima rumunskih istoričara, hirotonisao 1452. godine u Srbiji Teoktista za novog mitropolita Moldavije, umesto starog mitropolita Joakima koji je bio pristalica unije koja je 1439. godine sklopljena u Firenci između carigradske patrijaršije i Rima.
Izuzetno je malo podataka o patrijarhu Arseniju. Na tronu srpskih patrijaraha sedeo je u periodu od 1453. ili 1457, pa sve do 1463. godine, dakle, u jednom od najtežih trenutaka srpske istorije, kada je srednjovekovna Srbija padom Smedereva 1459. godine, prestala da postoji, a redom su i druge srpske zemlje nestajale sa lica Balkana. O ovome arhijereju zna se toliko da je bio veliki bibliofil, ali i da je sam učestvovao u prepisivanju dvanaest mineja, i da mu je u tome pomogao njegov prethodnik na tronu Svetog Save Nikodim. Samo prepisivanje mineja se odvijalo u manastiru Končulju. Iz jednog zapisa znamo još toliko, da je u njegovo vreme titulu raškoga mitropolita nosio vladika po imenu Genadije, makar u jednom periodu.
Nakon njega sve do patrijarha Makarija (poznatog kao Sokolovića) nema pomena srpskih prvojeraraha, ali ima nešto skromnih pomena o drugim arhijerejima u srpskim zemljama, ponajviše iz nekih diplomatičkih spisa, te sa zapisa i natpisa. Pominje se, npr. skopski mitropolit Josif (na tronu bar do 1473. godine), a potom su na ovoj katedri sedeli German, a zatim Antonije 1497. godine. Iste se godine pominje i obnova manastira Matke u vreme skopskog mitropolita Atanasija. Nije jasno ko je od ovih arhijereja koga nasledio i da li je u pitanju možda i neka zabuna i zbrka u imenima prvojeraraha skopske mitropolije. Postoji i još jedan vrlo nejasan i maglovit pomen mitropolita Gavrila pre 1497. godine.
Važan je, među arhijerejima na koncu srednjeg veka, zetski mitropolit Vavila, koji je izgleda bio prvo vikarni episkop ili neka vrsta pomoćnika mitropolita Visariona. Upravo je Vavila i bio uz mitropolita Visariona spomenut u osnivačkoj povelji Cetinjskog manastira. Vavila se kao mitroploit zetski spominje i u vreme štampanja prvih srpskih ćiriličkih knjiga od strane jeromonaha Makarija i on je čak i na samom cetinjskom Oktoihu već naznačen kao mitropolit. Dakle ovi arhijereji u Zeti Crnojevića predstavljaju izuzetno značajne ličnosti ne samo za srpsku kulturu, nego i celokupnu istoriju. Iz 1473. godine je knjiga iz najznačajnijeg bugarskog manastira Svetog Jovana Rilskog (u pitanju je prevod jednog od dela Svetog Jovana Zlatoustoga), u kojoj se pominje studenički mitropolit Vasilije, egzarh u Hvosnu.
Nakon propasti srpske srednjovekovne države, propadao je i iščezao i patrijaršijski presto, a sa njim i najveća tekovina Svetog Save – autokefalna srpska crkva. Srbija je potpala pod duhovnu vlast Carigradske patrijaršije, koja je od 1453. godine svetovni i duhovni poglavar i Grka, a i svih pravoslavnih u Osmanskom carstvu, prema ustanovljenom tzv. miletskom sistemu. Dolaskom na vlast sultana Sulejmana Zakonodavca, u istoriji poznatom i kao Veličanstveni (1521–1566) Turska se raširila na tri kontinenta – Aziju, Afriku i Evropu. Ugarska je 1526. godine poražena na Mohaču, i nije odmah cela zauzeta, ali je pala u veliku anarhiju. Budim je konačno pao 1541. godine, te su sada sva područja nekadašnje srpske crkve bila pod turskom upravom i pod duhovnom jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Smederevski mitropolit Pavle je pokušao da obnovi srpsku patrijaršiju, ali bez uspeha.
Konačno, 1557. godine sultan Sulejman je dao privilegije izvesnom Makariju, koji je postao srpski patrijarh i time dobio vlast i jurisdikciju nad svim teritorijama gde su živeli Srbi, uključujući i prostor severno od Save i Dunava, delove nekadašnje Ugarske gde je, makar u Sremu, jurisdikciju osnovao još Maksim Branković. Samo srpska patrijaršija je i mogla da postoji na tlu Osmanskog carstva, pored Vaseljenske naravno i imala je vlast nad Srbima. Srpski patrijarh obnovljene patrijaršije postao je i zvaničan predstavnik srpskog naroda pred osmanskim vlastima. U vreme patrijarha Makarija obnovljen je niz eparhija, kao i manastira. Nastaju svi fruškogorski manastiri, sem Krušedola, a pominje se prvi put i manastir Kovilj. Moguće je da je jedan deo ovih manastira i crkava postojao i pre, pa su sada Turci dali dozvolu za obnovu. Mitropolit dabarski postao je, recimo, dotadašnji egzarh pećkog patrijarha za Dalmaciju Varname. Budimljansku mitropolitsku katedru zauzeo je mitropolit Genadije 1559. godine. Sedište mu je bilo u manastiru Banji. Hercegovačka mitropolija postojala je i pre patrijarhovanja Makarija, te znamo za mitropolita Visariona (1509 –1525) koji je sedište imao u Tvrdošu i dao jednom dubrovačkom slikaru da 1510. godine oslika ovaj sveti hram.
U ovo vreme počinju da rade štamparije u Goraždu, Mileševi, Beogradu, a kulturni život i prepisivanje knjiga su takođe na relativno visokom nivou, kao uostalom i arhitektura, slikarstvo i drugi aspekti kulturne delatnosti srpskog naroda pod osmanskom upravom. Naravno, izlišno je isticati da to nije ni blizu nekadašnje nemanjićke slave ili uspona u doba despotovine, ali ako uzmemo u obzir celokupne unutrašnje i spoljnopolitičke okolnosti, ovo je ipak period relativnog razvoja crkve u sasvim novim okolnostima u kojima se našao ceo Balkan i dobar deo srednje Evrope.
Makarije se često u izvorima naziva Sokolovićem, te se čak navodi i da je bio brat ili kakav blizak srodnik sa Mehmed pašom Sokolovićem, koji je kasnije postao veliki vezir. Isto tako, zasluge za obnovu Pećke patrijaršije se pripisuju neosnovano upravo Mehmed paši Sokoloviću. On je u ovo vreme rumelijski beglerbeg, treći vezir i komandant mornarice. Na mesto velikog vezira došao je 1565. godine, a treba reći da je bio i osvajač Banata, ali i osmanski velikodostojnik koji je realno vrlo malo učinio za srpsku crkvu. Štaviše, poznata prodaja crkava i manastira u vreme sultana Selima II pada upravo u vreme kad je Mehmed paša Sokolović bio veliki vezir.
Jedan drugi veliki vezir, ali hrvatskog porekla, rodom iz Skradina, Rustem paša Opuković, bio je na ovoj visokoj državnoj funkciji u vreme vaspostavljanja srpske patrijaršije. Da li su Mehmed paša i Makarije bili neki rod i šta je konkretno dovelo do kompromisa sa Portom i sultanom što je i dovelo do toga da Makarije postane patrijarh, odnosno prvi srpski arhijerej u obnovljenoj patrijaršiji, teško je pouzdano reći. Sam Mehmed paša, pak, nije nimalo bio naklonjen pravoslavlju, postao je odani i pobožni musliman i Turčin. Srpska patrijaršija, međutim, započela je svoje novo putovanje u vrlo teškoj epohi.
Ostavi komentar