Promene u turskoj politici posle puča
Autor: Branko Radun, politički analitičar
Koliko se Turska menja posle neuspelog puča i kuda ide su pitanja kojim se bave mnogi u Evropi i svetu. Zašto je to bitno? Turska je velika zemlja, sa 90 miliona stanovnika, sa vojnim i bezbednosnim strukturama od oko 650.000 ljudi, sa snažnom ekonomijom i izuzetno bitnim geopolitičkim položajem „mosta između Evrope i Azije“. BDP je oko 21.000 dolara i ekonomija je u ekspanziji i izvozno orijentisana. Turska ima veliku dijasporu od više od 5 miliona ljudi kao i desetine miliona muslimana koji njoj gravitiraju kao svojoj „matici“.
Posle neuspelog puča Erdogan je učvrstio vlast i eliminisao opoziciju u vojsci koja od sada neće biti autonomni politički element koji je tursku često gurao u pučeve i nasilne promene vlasti. No ono što je bitno je da se Erdogan obračunao i sa radikalnijim islamistima koji su sledbenici verskog vođe Gulena. Time je on dobio podršku umerenijih muslimana i onih koji su verni kemalističkom nasleđu u Turskoj, a to je veći deo političke i bezbednosne elite. Posle slamanja puča ne samo da je Erdogan izašao jači već je i Turska jedinstvenija i bez višedeceijskog dualizma vlasti (vlast vs. vojska) što je bio limitirajući faktor u ambicijama turske da postane značajna regionalna sila. Srpski rečeno bez vlasti nad vojskom nema ni jakog Erdogana a ni jake Turske. Postpučistička Turska, doduše uz „kolateralnu štetu“, prevazilazi duboke podele u turskom društvu koje su i ideološke i socijalne i kulturološke (proevropska i azijska Turska). Posle puča Turska ima mnogo veću šansu da realizuje svoje geopolitičke i ekonomske potencijale.
Na spoljnopolitičkom planu se pomerila pozicija Erdogana od radikalnijeg islamizma i ideološkog neoosmanizma ka pragmatičnoj realpolitici. Naime gulen i radikalni islamisti su se zalagali za ideološke fantazme o liderskoj poziciji Turske u muslimanskom svetu zarad kojih bi trebalo žrtvovati i nacionalne interese Turske. Sa druge strane liberalna Turska, koja nije preterano jaka ali jeste uticajna, je promovisala politiku podređivanja turske politike Americi i EU. Obe te opcije su ili skršene ili je njihov uticaj značajno smanjen. Posle decenija „eksperimentisanja“ sa ideologizovanim atlantskim islamizmom i neoosmanizmom Erdogan je došao do umerenije i pragmatičnije realpolitičke pozicije. To je i nekakava zakonomernost u istoriji – posle revolucionarne faze sa univerzalističkom ideologijom kao barjakom nastupa realpolitička faza politike kao „veštine mogućeg“. Tako je francuska revolucija posle jakobinskog terora kroz lomove došla do realpolitičkog i imperijalnog Napoleona ili postoktobarska Rusija od trockističke „permanetne revolucije“ ušla u „staljinističko“ jačanje države, vojske i privrede a na spoljnopolitičkom planu u fazu realpolitike. Tako je sazrevajući Erdogan postao od islamističkog političara koji jeste modernizovao Tursku državnik koji ima potencijal da kroz realpolitički i pragmatični pristup realno dovede Tursku u poziciju regionalne sile.
Kroz pobede nad unutrašnjom opozicijom na svojoj „desnoj“ strani političke scene i nad opozicijom u vojsci Erdogan se rešio onih koji su bili pod kontrolom stranih, a pre svega američkih službi. To je realne pozadina njegovog sukoba i sa kemalističkim i islamističkim krugovima u politici i u vojsci. Iza koprene ideoloških obračuna u kojima su se videle i neprincipijelne koalicije kemalista i Gulenovih islamista se kro realan sukob suverenističkih snaga protiv onih koji su instrumentalizovani od Zapada (pa ma na kojoj strani ideološkog spektra bili).
Nova Erdoganova politika će biti mnogo više racionalnija i mnogo više u skladu sa turskim nacionalnim interesom. To demonstrira i približavanje Rusiji uz istovremeno nastojanje da se ostane blizak SAD i NATO-u jer je procena vrha turske vlasti da od balansiranja između istoka i zapada – Amerike i Rusije najviše koristi može imati samo Turska. Erdogan zna da treba da razvija odnose sa Rusijom kao silom koja se vratila u svetsku arenu sila do onog nivoa kojim neće ugroziti svoje odnose sa još dominatnom Amerikom. Što se EU tiče njemu je jasno da je to jedna veštačka i slaba struktura koju može ucenjivati i od koje može imati koristi.
Na Balkanu će Erdogan nastaviti politiku zaštite muslimanskog življa a to znači jačanje uticaja na Tiranu, Prištinu i Sarajevo. Ali će njegov odnose prema vođama muslimana biti drugačiji – on će ih pomagati ukoliko to bude u skladu sa nacionalnim interesima Turske a ne zbog ideološkog naboja ili stoga što će se to svideti Vašingtonu. Zbog obnove odnosa sa Rusijom i zbog novog realpolitičkog kursa koji je oslobođen himera atlantističkog islama Srbija će imati šansu da, barem za nijansu, poboljša odnose sa Turskom. Novi Erdogan koga vidimo posle neuspelog puča je šansa za novi početak.
Ostavi komentar