SUTON LIBERALIZMA I NJEGOVA REFLEKSIJA NA KULTURNI ŽIVOT NOVOG SADA

01/12/2016

SUTON LIBERALIZMA I NJEGOVA REFLEKSIJA NA KULTURNI ŽIVOT NOVOG SADA

„Hoću da ostanem pri činjenici. Odavno sam odlučio da ne razumem. Kad hoću ma šta da razumem, ja odmah izneverim činjenicu, a ja sam odlučio da ostanem pri činjenici.

F. M. Dostojevski

Autor: LJiljana Dragosavljević Savin

Srbi u Ugarskoj su oduvek sebe smatrali za poseban narod u političkom i etničkom smislu, kome pripada poseban politički položaj u državi. Svest o tome oni su najbolje manifestovali u stalnoj težnji za posebnom teritorijom. Zbog svojih, pre svega, vojničkih zasluga koje je činili državi Austriji i vladajućoj dinastiji Habzburg, Srbi su dobili privilegovan položaj u državi. Na saboru u Temišvaru, 1790. godine, tražili su posebnu teritoriju kao administrativnu celinu i ovaj zahtev ponovili na majskoj skupštini u Karlovcima, 1848. godine. Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat, što su Srbi dobili carskim patentom od 1. decembra  1848.  godine,  nije  ni  izbliza  bilo  ono  za  što  su  se  borili.  Takvu Vojvodinu Beč je žrtvovao Mađarima već 1860. godine. Do Blagoveštanskog sabora 1861. godine imali su Srbi u Vojvodini nesumljivo znatne političke i vojničke važnosti. Posle tog političkog sabora prestali su važiti kao faktor i na njihovu štetu sve se više razvijala prevlast i nadmoćnost Mađara .

Srpska crkveno-prosvetna autonomija obuhvatala je sve Srbe od „Zrmanje do Oršave“ (dakle i Srbe u Hrvatskoj, kojih je čak bilo više od Srba u Ugarskoj) , ali u srpskoj autonomnoj politici do 1892. godine, i neko vreme kasnije, vodeću ulogu su igrali Srbi iz Vojvodine. Srpski narod u karlovačkoj mitropoliji u okviru svoje autonomije imao je priliku da unapređuje svoje škole i crkvu i da se koristi prihodima narodno-crkvenih dobara. Uživanje autonomije Srbima su uvek ograničavali upravo oni koji su im tu automiju dali . Unutar samog srpskog naroda  vladalo je oštro trvenje između visoke crkvene jerarhije i svetovnih predstavnika naroda. U srpskom političkom životu posle Miletića, liberalna i radikalna stranka pobijale su visokom kleru pravo na jači uticaj u autonomiji izvan čisto verskih stvari i osporavale episkopatu ispravnost onog stanovišta po kome je napredak srpskog naroda u Austrougarskoj državi bio moguć jedinu uz oslonac na vladinu stranku. Ovakva politička situacija među Srbima u Ugarskoj, nepovoljno se odrazila na sve ostale aspekte života. Vlasti su konstantno smanjivale, ograničavale i na svaki način ometale Srbe u uživanju autonomije . „Normalan život jednog grada je u razvitku i umnožavanju njegovih kulturnih ustanova“ – konstatuje Dimitrije Kirilović, pa nastavlja dalje – „oduzimanje od jednog  grada ustanova koje u njoj već postoje isto je što i degradiranje“.    Srbi sami su bili više zaslepljeni međusobnim političkim borbama, mesto da su više prionuli na rad oko svog kulturnoekonomskog podizanja. Jakov Ignjatović je još 1886. godine u nizu članaka objavljenih u Našem dobu, pod naslovom „Jadi srpski“, proricao propast autonomije, ako ostane po starom, i nije se prevario. Polit je  1892. godine nazvao ovakav rad za autonomiju sizifovim poslom, ali je uzrok tome tražio na onoj strani“ koja je bila izvan srpskog domašaja“. Bilo je očigledno daje srpski narod Vojvodini gubio orijentaciju u sve težim nacionalnim, kulturnim i ekonomskim prilikama.

Srbi  su mnogo  izgubili  HP  zakonskim  člankom  iz  1867. godine,  koji  se odnosi  na  poravnanje  Mađara  sa Austrijom  i ostvarenje  dualističke  monarhije. Ostvarena je  podela interesnih sfera. Mađari su smatrali da postoji samo jedna jedinstvena država,  Ugarska,   sa  jednim političkim i  nedeljivim   mađarskim narodom.  Srbi  i  druge  narodnosti  Ugarske  nikako  nisu  mogle  da  prihvate  ovo stanovište,  jer  je  ono  vodilo  nasilnoj  asimilaciji.  Zakon  o  „ravnopravnosti“ narodnosti  ili  44-ti  zakonski  članak  od  1868. godine,  obezbedio je  Mađarima prevlast u državi. Sudbina srpskog naroda u Ugarskoj sada  je zavisila od mađarske volje. Politika koja je  inaugurisana  ovim zakonom dobiće svoju punu primenu  u prosvetnom  sistemu.  Kako  su  Mađari  bili  svesni  svog  manjinskog  položaja u  državi, oni su sada tu vlast počeli da primanjuju u svrhu nasilne asimilacije, da bi tako postepeno stvorili i jedinstven  narod u etničkom pogledu, pošto su pre toga već proglasili sve ostale narode u Ugarskoj za jedinstven narod u političkom pogledu. Što se više odmicalo od 1868. godine, ostvarivanje ovog plana izvodilo se sve drastičnijim sredstvima. Broj Mađara u Ugarskoj bio je znatno manji od broja narodnosti,  sve  do  kraja  XIX  veka  kada  su  se  posledice  mađarizacije  jasno opažale.  Zakonom  o ravnopravnosti  mađarski  jezik  proglašen  je  za  zvaničan, odnosno  državni,  a  upotreba  narodnosnih  jezika  je  ograničena.  Dva  člana  ovog zakona, 26 i 27, dozvoljavaju svima građanima, bez razlike na narodnost, mogućnost udruživanja u kulturne i privredne svrhe, i sticanje činovničkih zvanja.

Ovim zakonom data su Srbima i ostalim nacionalnim manjinama izvesna prava u pogledu upotrebe jezika , sticanja zvanja i njihovog kulturno-privrednog razvoja. Mađari će ubrzo početi menjati pojedine odredbe ovog zakona, ukoliko su mogle služiti  u korist narodnostima, i oslanjati se isključivo na vlast. Kada se to počelo događati i kada je sistem nasilnog pomađarivanja zahvatio i Srbe, njima nije preostalo ništa više nego da zaštitu svog nacionalnog opstanka traže upravo u ovom zakonu.

Uvidevši da 38 zakonski članak od 1868. godine, koji je išao na ruku opštinskim školama protiv veroispovednih, nije doneo očekivane rezultate, Mađari donose nove školske zakone koji će ubrzati nasilnu asimilaciju . Oštriji kurs prema nemađarskim narodima nagoveštava naredba ministra unutrašnjih poslova od 12. februara 1874. godine, kojom se strogo zabranjuje upotreba nacionalnih boja, zastava, grbova, pečata na nemađarskim jezicima ili slične kakve značke. Tako su 1879. godine doneli 18 zakonski članak kojim je propisan mađarski  jezik kao nastavni predmet u svim narodnim školama u koj•ima se do tada nij•e učio.

Mađarsko nametanje zajedničkog jezika u Ugarskoj bilo je od nacionalnog značaja. Izjava skupštinskog izvestioca, poslanika Baroša, je otkrivala asimilacione namere vlade; on je rekao da Mađari moraju svoj jezik  snažiti, da bi se oduprli pretećoj navali drugih naroda . No mnogo otvorenije je težnju za pomađarivanjem i ovim zakonom priznala štampa. Pester Lojd je pisao, da Srbi i Rumuni u Ugarskoj „ne bi nikakve štete pretrpeli , ako bi se iz svoje niže kulture pretopili u viši kulturni organizam; ako bi, dakle, svoju kulturu za mađarsku promenili“ .

Fuzija srednje levice i Deakovih liberala izvršena je u Budimpešti 3. marta 1875. godine. Kalman Tisa je postao ministar unutrašnjih poslova, a potom i ministar predsednik 2. oktobra 1875, a od 1887 do 1890. godine ministar finansija. Petnaest godina njegovog ministrovanja znače toliko godina mađarizacije . On je iz mađarskog parlamenta izbacio nemađarske narode. Za njegovo vreme je sankcionisan zakon o narodnim školama koji je uveo mađarski jezik i u narodnu školu. On je povredio i Miletićev imunitet. U vreme Kalmana Tise Novi Sad više nije imao većinsko srpsko stanovništvo. Na čelu Novog Sada već od 1872. godine nalazi se najlojalniji Pavle Mačvanski, koji slepo izvršava svaku naredbu ministra unutrašnjih poslova, iako zato odgovara, još uvek, srpskoj većini u predstavništvu .

Ministar prosvete Aponji ozakonio je 27 zakonski članak 1907. godine. Cilj ovog zakona je bio da se narodnosti pomađare pomoću samih njihovih škola. Aponjijev zakon o nedržavnim narodnim školama u svojih 16 tačaka govori o prinadležnostima opštinskih i veroispovednih narodnih učitelja. Srpski učitelji koji su da tada potpadali pod disciplinarnu nadležnost svojih mesnih i eparhijskih školskih odbora i pod Mitropolijski          školski savet, sada su podvrgnuti disciplinarnoj nadležnosti ministra prosvete i njegovih organa. Evo nekoliko važnijih tačaka po srpsko pitanje iz Aponjijevog zakona: Svaka škola i svaki učitelj, bez obzira na karakter škole i na to da li uživa državnu pomoć ili ne, dužni su da razvijaju i učvršćuju u dečijoj duši privrženost mađarskoj otadžbini i svest o pripadalju mađarskom narodu.To stanovište mora dobiti izraza u celokupnoj nastavi … U svakoj narodnoj školi u kojoj je uveden državni jezik kao jedini nastavni jezik, ovo stalje se više ne može izmeniti . U svima osnovnim školama u kojima nastavni jezik nije mađarski, u svim razredima mađarski jezik se mora predavati, po nastavnom planu i programu koji odredi ministar prosvete, a po saslušanju izdržavaoca škola, i to u tolikoj meri da je svako nemađarsko dete po svršetku četvrtog razreda u stanju da svoje misli u reči i pismu razumljivo  na mađarskom  jeziku izražava.   

Predviđene  su  drakonske mere protiv onih narodnosnih  učitelja  kod  kojih  bi  se  njihova  nacionalna  svest  oduprla  tom nasilnom pomađarivanju . Ovim pojačanim merama za učenje mađarskoj jezika srpska deca ne bi bila u stanju da dobro nauče svoj maternji jezik, niti bi mogla da u punoj meri  učestvuju  u  sticanju  znanja,  koja  im  je  osnovna  škola  trebala  pružiti. Aponjijev  zakon  je  ujedno  uništio   autonomiju  srpskoga  naroda  u  Ugarskoj   u „školskim stvarima, priznata 9-im zakonskim člankom iz 1868. i Školskom uredbom o srpskim veroispovednim narodnim školama iz 1872. godine. NJime je pocepano i jedinstvo  srpske karlovačke  mitropolije  zajemčeno državnim zakonima. Ugarskoj vladi se činilo da pomađarivanje narodnosti počinje vrlo kasno i zato su doneli novi zakon po kome je ovaj proces trebao početi još  u zabavištu. Za vreme vlade grofa Stevana Tise i ministra prosvete dr Bele Jankovića,  1913. godine, donet je 40-ti  zakonski  članak,  koji  je  nametnuo  mađarski  jezik  svim  veroispovednim zabavištima.  Po ovom zakonu svako zabavište i svaka zabavilja (vaspitačica)  u Ugarskoj  su bili dužni  da u  dečjoj  duši  probude  i razviju  svest  o pripadanju mađarskom narodu. Uz pomoć mađarske akademije nauka, vlada se postarala da se što većem  broju  nacionalnih   imena  da   izrazito   mađarsko   ime,   da  se  pomađare prezimena i nazivi opština.

Kao  i  sve  narodnosti  u  Ugarskoj ,  ni  Srbi  nisu  mogli  nisu  mogli  da ravnodušno   posmatraju   šta  se protiv  njih  preduzima.  Radi  odbrane  srpskih interesa organizovan je protestni zbor u Velikom Bečkereku, 31. maja 1907. godine, gde je svoj potpis dalo preko ZO.OOO srpskih majki. Zbog ·zabrane organizovanja protestnih zborova, Srbi, Slovaci i Rumuni su preko izvršnog odbora narodnosnog kongresa u Budimpešti, 29. decembra 1897. godine, izdali protest preko štampe i u njemu su naveli mnoge nezakonitosti i nasilja koja je mađarska manjina vršila nad nemađarskom većinom. Sa mađarske strane njih kao da nije imao ko da čuje! Široke narodne mase srpskog življa i ostalih narodnosti u Vojvodini, podlegle su asimilaciji koja je izvršena nešto malo prirodnim purem, a najviše nasilnim pomađarivanjem, pomoću crkve i škole. Mađarska vlada je 1912. godine suspendovala srpsku autonomiju. Tako je nestalo i poslednjeg ostatka crkveno-prosvetne autonomije srpskog naroda u Ugarskoj. Tim povodom list Vrač pogađač  je pisao:“Tisa moli Boga da ne sniva srpsku narodno-crkvenu  autonomiju“ predsedniku ugarske vlade Ištvanu Tisi, zbog obespravljivanja Srba. Dalje se kaže kako je austrijska vlada pevala: „Da  je višnja kao trešnja, ja bi bila još bešnja…“, što je, ustvari, bila osuda kampanje protiv Srba, koji su „na sve strane bacani u apsane“, ali se oni s tim nisu mirili. Zato je  vlast tugovala za apsolurističkim režimom bana Rauha:“Ali višnja malo kisi, slatki Rauhu, di si?!“

Dimitrije  Kirilović  u  svojoj  studiji  Asimilacioni  uspesi  Mađara  u Bačkoj, Banatu i Sremu“ iznosi podatak da su Srbi za samo dve decenije krajem XIX veka izgubili preko 80.000 svog gradskog življa. Ovo su tako silni i tako očigledni gubici, da ni Mađarsko statističko zvanje nije moglo preći preko njih ćutke, već je dalo ovakvo tumačenje:“Pravoslavna veroispovest imala je ogromne gubitke u celoj zemlji i njihov broj pao  je baš u onim gradovima u kojima je do tada (1900.) imala još  apsolutnu  većinu. Osobito imaju velike gubitke da beleže Srbi i to baš u onim gradovima, gde su pre imali većinu, kao Sombor, Novi Sad, Vršac, Pančevo i Zemun.71    Treba  imati  u  vidu   i  veliko   iseljavanje  Srba  u  Ameriku,   pomoću privilegovanog  „Kunard“  parobrodskog   društva.   Prof.  dr  Milan  Jovanović Batu više pura je upozoravao na velike gubitke srpskog življa u Vojvodini. Tako su Srbi u Mađarskoj samo u 1903-1904. godini izgubili preko 10.000 ljudi, više nego bilo koja druga narodnost . Od vremena Pragmatične sankcije (1720-1721) do 1910. godine Srbi su izgubili najmanje preko pola miliona svog življa.

Kako je Novi Sad izgledao posle Miletića, to je rekao Zmaj u ovim stihovima:

 

Kad se šetam Novim Sadom gajim nade ne baš mape,

gledeć kako ulicama kopaju kanale.

Kopajte ih, vredni ljudi, valjda jošte kasno nije

nek odjure ispod zemlje sve kaljuge i pomije.

Kopajte ih, vredni ljudi, nek se gnjili brlog suši, nek oteče do sto vraga

sve što smrdi, sve što guši.

Neka beži mulj iz vrta, nek se splače ljig sa krova,

nek se kida pištevina sa ulica, iz domova.

Kopajte ih, vredni ljudi, te provode, te kanale,

uz dvorove uz kolibe, uz vajate i uz sale.

Zidajte ih, vredni ljudi, na široko, na visoko,

da ne zapne bljušt na putu, u Dunavo u doboko.

 

Nek nestane ra zna gada iz mog milog Novog Sada,

 neka bude svet o, mio, kao štoje  negda bio.

Starmapi,  10. septembar  1889. godine .

Bibliografija:

Dimitrije Kirilović, Pomađarivanje naroda u bivšoj Ugarskoj, Novi sad 2006.

Dimitrije Kirilović, Srpski narodni sabori, Spisi bečke Državne arhive, knj.2: 1875-1894, Novi Sad 1938.

Vasa Stajić, Građa za kulturnu istoriju Novog Sada, Novi Sad 1951.

Dušan Popov, Srpska štampa u Ugarskoj pred Prvi svetski rat, u: Sveska Matice srpske, br.21 (7), Novi Sad 1992, 37-46.

Dnevna štampa i periodika:

Starmali, Naše doba, Vrač pogađač

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja