AMERIČKI IZBORI I GLOBALNI IZAZOVI

29/11/2024

Autor: msr Srđan Graovac, istoričar

 

Najvažniji izbori na svetu, kako ih neretko nazivaju komentatori političke stvarnosti, konačno su završeni. Donald Tramp, ali i republikanci generalno, odneli su neočekivano ubedljivu pobedu nad demokratama i njihovom kandidatkinjom Kamalom Haris. Uzmemo li u obzir kolika je euforija u javnosti stvarana uoči ovih izbora, a sve na temelju njihove navodne istorijske važnosti i neizvesnosti, koliko su istraživači javnog mnjenja bili oprezni i ustručavali se od konačnih procena, ne možemo a da ne budemo iznenađeni ishodom. I to ne toliko pobedom Trampa, koliko ubedljivošću sa kojom je ona ostvarena. Sa punim pravom ta realnost nas tera da se zapitamo zašto je sve tako ispalo i koji momenti su presudno uticali na ovakve rezultate.

Na samom početku treba istaći da okolnosti, bar na prvi pogled, nisu išle naruku Donalda Trampa. Teme koje su dominirale u predizbornoj kampanji bile su skoro iste one oko kojih se delilo američko društvo na prethodnim predsedničkim izborima 2020. godine, ali i krajem 2022. godine na takozvanim „midtermsima“, tačnije na izborima koji padaju na polovini mandata izabranog predsednika i dobar su pokazatelj kako njegove trenutne popularnosti, tako percepcije javnosti o rezultatima njegovog dotadašnjeg rada. Upravo na tim izborima, za Senat i Predstavnički dom u SAD, krajem 2022. godine desilo se svojevrsno iznenađenje. Iako se očekivao veliki crveni republikanski talas, do toga nije došlo. Naime, činjenica da su ekonomski pokazatelji bili sve lošiji zbog ratnih dešavanja u svetu, ali i ekonomske krize izazvane posledicama pandemije Kovida 19, nije presudno uticala na te američke izbore. Ekonomija, koja kao po pravilu opredeljuje američkog birača, pala je u drugi plan u odnosu na druga pitanja, na prvom mestu ona vrednosno-demokratska (identitetska, rodna, pitanje abortusa, itd.). Samim tim činjenica da je inflacija nesumnjivo uticala na pad standarda i da se Bajdenova administracija teško nosila sa tim izazovima nije donela očekivani trijumf republikancima.

Nema sumnje da je jedan od ključnih razloga za takav razvoj situacije bila sama ličnosti Donalda Trampa. Naime, Tramp je na sebe preuzeo ulogu predvodnika republikanaca na tim izborima. NJegova sveprisutnost u kampanji poprimala je te razmere da smo se ponekad mogli zapitati imamo li ponovo predsedničke izbore ili se glasa za Kongres. Očigledno da je Tramp pokušao svojom ličnom popularnošću dati vetar u leđa republikanskim kandidatima  i na taj način ih „pogurati“ u trci za donji i gornji dom Kongresa. Naime, Trampova popularnost nije sporna, kao ni činjenica da nijedan republkikanac trenutno nema tu moć da može mobilisati i ujediniti najširi spektar konzervativne američke javnosti. Uostalom, čak i njegov poraz od DŽoa Bajdena na predsedničkim izborima samo je potvrda te teze. Da, Tramp je tada izgubio, ali je i osvojio najveći broj glasova u istoriji SAD, odmah iza DŽoa Bajdena.

Međutim, uporedo sa tim što je Tramp nesumnjivo bio neko ko može dobiti najširu podršku konzervativne američke javnosti, on je verovatno i jedini koji može ujediniti i mobilisati sve struje u protivničkom taboru. Upravo je ličnost Trampa nešto što je i na prethodnim predsedničkim, ali i na izborima za Kongres, mobilisalo kako demokratsku partijsku mašineriju, tako i njihove birače. Demokrate su strahovitom kampanjom demonizacije od Trampa stvorile „najvećeg neprijatelja demokratije“ kojim plaše liberalnu javnost. Nalepili su mu ne samo etiketu ultrakonzervativizma, već i nekog ko je napravio iskorak ka fašizmu. Sa punim pravom postavljalo se pitanje da li se on te stigme uopšte može rešiti i da li će ga ona možda koštati dalje političke karijere? Jer, da kojim slučajem nije bilo tog straha od Trampa, teško da bi na tim izborima na polovini Bajdenovog mandata pitanja identiteta i stanja demokratije uspela da ekonomske neprilike gurnu u drugi plan.

Međutim, Tramp je pokazao ne samo veliku ambiciju, već i odlučnost da se izbori za novu nominaciju Republikanske stranke i na predsedničkim izborima 2024. godine. Nema sumnje da su mu zavidna upornost i izdržljivost pomogle da preživi strahovitu medijsku satanizaciju, a u pojedinim momentima čak i linč američkog pravosudnog sistema. Setimo li se samo koliko je puta bio optuživan i osuđivan za različita dela, neretko banalna i besmislena, onda nam stvar postaje jasna. Tramp je bio žrtva političkog obračuna u kom su njegovi neprijatelji upotrebili sva raspoloživa sredstva, o čemu svedoči i pokušaj atentata. Nije to nimalo slučajno. Tramp je nesumnjivo neko ko je uzdrmao američki establišment, šaljući jasnu poruku da se stvari moraju menjati. I da neformalni centri moći koji svoju snagu povlače iz različitih državnih, obaveštajno-bezbednosnih i finansijskih struktura, a koji su pustili duboke korene u američkoj administraciji, moraju biti uklonjeni. Priroda sistema je takva da se brani svim raspoloživim sredstvima onda kada se oseti ugroženim, a američki establišment je Trampa nesumnjivo doživeo kao egzistencijalnu pretnju.

Upravo zbog svega navedenog, postojala je ozbiljna skepsa kada se govori o šansama Donalda Trampa da pobedi Kamalu Haris na predsedničkim izborima. Moglo se pretpostaviti da će sistem i 2024. godine ponovo biti protiv njega i da postoji realna opasnost da se ponove 2020. ili 2022. godina. Jedino što je išlo naruku Trampa bilo je ekonomsko stanje u zemlji. Inflacija je i dalje bila nešto što je teško opteretilo kućni budžet Amerikanaca, ali dobro se znalo da to 2022. godine nije bilo dovoljno. Međutim, ono što nikako ne treba zanemariti jeste činjenica da su ovaj put naruku Trampa išle spoljnopolitičke okolnosti i da se ispostavilo da one mogu igrati mnogo značajniju ulogu u američkom izbornom procesu nego što se to očekivalo.

Naime, rat u pojasu Gaze duboko je uzdrmao Bliski istok, ali i same SAD. Praktično od trenutka kada je 7. septembra 2023. godine Hamas preduzeo svoj iznenađujući i pomalo spektakularan napad na Izrael, ili bolje rečeno od trenutka kada su se u potpunosti mogle sagledati razmere stradanja civilnog stanovništva i vojnika u neposrednoj blizini Gaze, znalo se da će uslediti snažna odmazda izraelskih vlasti. Nije se dugo čekalo na beskompromisnu i razarajuću reakciju IDF-a. Impresivna moć izraelskog oružja, mnogo puta do sada demonstrirana u sukobima s arapskim državama i organizacijama, uveravala je svetsku javnost da će vojna operacija IDF-a biti relativno brza i efikasna. Međutim, stvari su se razvijale drugačije i sada bez ikakve dileme možemo reći da se IDF upleo u dugotrajnu borbu protiv gerilaca Hamasa u razrušenoj Gazi, a da se kraj sukoba još ne nazire, posebno kada uzmemo u obzir da je ključni cilj Izraela potpuno uništenje Hamasa, što u ovom trenutku deluje potpuno nerealno. Sa druge strane posledice su i više nego očigledne: tone bačenih bombi, desetine hiljada civilnih žrtava i medijski rat koji Izrael nesumnjivo gubi. Takođe, odnosi na Bliskom istoku su veoma zategnuti, dok je pretnja od direktnog sukoba Izraela i Irana konstantna. Kao blizak prijatelj Izraela, SAD se nisu mogle držati neutralno, već su podržale svg najvažnijeg saveznika na Bliskom istoku. Samo po sebi to je ostavilo značajne konsenkvence na međunarodnom planu, ali ima i svoju refleksiju na unutrašnju političku scenu u SAD.

Nema sumnje da se Bajdenova administracija po ovom pitanju našla u kreajnje nezavidnoj poziciji. Sa jedne strane demokrate su svesne da eskalacija sukoba na Bliskom istoku predstavlja opasnost od stvaranja širokog islamskog fronta protiv Izraela, što bi se krajnje nepovoljno odrazilo na američke geostrateške interese. Naime, Izrael je najbliži saveznik SAD, ne samo na Bliskom istoku, nego i generalno. Samim tim, SAD ne bi mogle tu državu prepustiti svojoj sudbini, već bi ih velika eskalacija uvukla u sukob sa muslimanskim državama. Neminovno, takav razvoj situacije gurnuo bi islamski svezt u naručje Kine i Rusije. Uzmemo li u obzir brojnost muslimana, geostrarteški važne tačke na kojima žive, bila bi to potpuna katastrofa za interese SAD. Upravo zato Bajdenova administracija je izabrala put kontrole postojećeg sukoba, gde se Izrael podržava, ali do određene mere koja ne bi dovela do pune eskalacije rata na Bliskom istoku, pa i šire. Nema sumnje da je takva politika SAD izazvala nezadovoljstvo u Izraelu i da se prirodno otvorilo pitanje kakva bi situacija bila po interese jevrejske države da je kojim slučajem Donald Tramp u Beloj kući.

Za razliku od Bajdena i Kamale Haris, Tramp po pitanju Izraela nije imao nameru da kalkuliše. Tokom svog prvog mandata on je otvoreno stao uz Izrael, pa čak i priznao Jerusalim za prestonisu jevrejske države, što se smatra krajnje radikalnim potezom. Takođe, bio je i pokrovitelj Abrahamskih sporazuma koji su išli naruku Izraela, jer su trebali da obezbede priznanje Izraela od strane pojedinih muslimanskih zemalja, što bi mu dalo konačnu legitimizaciju. Takođe, Tramp je dobro znao da američka višemiloionska muslimanska populacija prirodno naginje demokratama i da on nema razloga da bude obazriv prema njihovim interesima. Samim tim, on je jasno i nedvosmisleno u svojoj predsedničkoj kampanji stao na stranu Izraela, za razliku od Kamale Haris koja se trudila da umerenijim stavovima sačuva podršku i američkih Muslimana, ali i Jevreja. Međutim, upravo taj kalkulantski stav najviše je koštao Kamalu Haris. Američki muslimani je nisu podržali, smatrajući da Bajdenova i njena administracija pružaju podršku Izraelu i da je odgovorna za stradanje Palestinaca. Sa druge strane nema sumnje i da su američki Jevreji zamerili Harisovoj i Bajdenu to što ih nisu dovoljno podržali i da bi Tramp svakako po tom pitanju bio odlučniji. U svakom slučaju kockice su se poklopile i Tramp je zahvaljujući spoljnopolitičkim okolnostima dobio pasivnost muslimana na izborima u SAD, ali i većinsku podršku višemilionske populacije jevreja u Americi.

Međutim, nikako ne treba zanemariti ni uticaj rata u Ukrajini na američke izbore, koji svakako nije beznačajan. Naime, ovaj sukob na istoku Evrope uticao je na najširu američku javnost i to pre svega kroz ekonomsku, a manje političku prizmu. Tramp je Zelenskog vešto predstavio kao nekog ko iskorišćava američke poreske obveznike, a Bajdena i Harisovu kao korumpirane i nesposobne da zaštite interese svojih sugrađana. Upravo tu se ispoljila ta ekonomska komponenta koja je veoma važna za svakog pojedinca u SAD kada izlazi na izbore. Amerikanci su rataove, a posebno ovaj u Ukrajini, počeli da povezuju sa padom svog standarda. Samim tim Tramp, koji je svojim sugrađanima ponudio mir i to brz, u očima javnosti doživljen je kao neko ko može doneti finansijski boljitak. Svako ko je spletom okolnosti bio u SAD uoči i tokom izbornog dana mogao se uveriti kroz razgovor s običnim ljudima, taksistima, prodavcima koliko je pitanje mira važno i koliko ga Amerikanci povezuju s ekonomijom. Poruka da je važno da se ratovi zaustave i da se smanje izdaci za finansiranje sukoba suštinski je vapaj američke javnosti nezadovoljne poskupljenjima i padom životrnog standarda, što je Tramp dobro razumeo. Samim tim možemo zaključiti da su ove izbore u velikoj meri odredile spoljnopolitičke smernice, da su išle na ruku Donalda Trampa i da ih je on maksimalno iskoristio. Teme koje su dominirale u javnosti a koje se tiču nekih vrednosno-demokratskih pitanja ostale su ipak u senci spoljnopolitičkih događaja, pogotovo situacije na Bliskom istoku. Čak se i stanje ekonomije, esencijalno važno za ogromnu većinu američkih glasača, povezivalo sa globalnim geopolitičkim dešavanjima.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja