Autor: Jovanka Simić, novinarka
Poživeo je samo četrdeset godina, a naredne godine navršiće se 270 leta otkako se upokojio, ali umetnički trag Dimitrija Avramovića, živopisca iz Šajkaša, toliko je snažno uticao na razvoj srpske kulture 19. veka da će njegovo ime živeti koliko i crkvene ikone kojima je oslikao mnoge hramove.
Osim u hramovima, među kojima je i Saborna crkva u Beogradu, te portreta mnogih njegovih znamenitih savremenika, dela ovog izuzetnog umetnika čuvaju se danas u beogradskom Narodnom muzeju i u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. Zbog sveukupnog doprinosa srpskoj umetnosti, danas ime Dimitrija Avramovića nose po jedna ulica u Beogradu i Novom Sadu.
Bio je svestrano obrazovana ličnost – slikar, pisac, prevodilac i prvi srpski karikaturista. Istorija umetnosti pamti Avramovića kao začetnika romantizma u srpskoj likovnoj umetnosti i kao jednog od najbitnijih predstavnika nazarenskog stila u crkvenom slikarstvu.
Proveo je detinjstvo i mladost u Novom Sadu gde je u nižoj gimnaziji (1827. i 1828. godine) učio crtanje u školi Atanasija Nikolića. Uprkos sinovljevom, više nego očiglednom talentu, otac ga je upisao na trgovinu koju je ubrzo napustio i počeo da izučava slikarski zanat kod malo poznatog živopisca Dimitrija Jovanovića. Nastavio je usavršavanje kod Alojzija Kastanje, Italijana iz Mantove, koji se 1820. godine nastanio u Novom Sadu.
Uslišivši želju episkopa bačkog Stefana Stankovića, Avramović je kopirao njegov portret u nekoliko replika kao i portrete karlovačkih mitropolita. Zauzvrat, episkop je skromnom stipendijom od sto forinti godišnje omogućio mladom Avramoviću da studira na Slikarskoj akademiji u Beču.
Likovno obrazovanje u središtu austrijske carevine sticao je na Akademiji kod Leopolda Kupelvizera od 1836. do 1840. godine, a neki podaci govore da je uporedo pohađao i privatne časove kod Fridriha Amerlinga. U svom bečkom periodu upoznao je mnoge srpske intelektualce. Mnogo je držao do prijateljstva, naklonosti i saveta Vuka Karadžića, Joakima Vujića, Jovana Sterije Popovića.
Avramović je boravak u Beču krunisao sa dva dela 1840. godine: „Apoteoza Lukijana Mušickog“ i portret Vuka Karadžića. Mušicki, starešina manastira Šišatovca na Fruškoj gori, bio je i pesnik. Kao učen čovek, propagirao je ideje koje je i Avramović iz Beča poneo: da se narod i kroz umetnost može prosvećivati, te da umetnost nije namenjena samo zatvorenom aristokratskom krugu.
Apologetska kompozicija rodoljuba s lirom i lovorovim vencem pravo je klasicističko delo na kojem je umetnik romantičarski glorifikovao Mušickog. Slika je nastala pod neposrednim uticajem skulptorskog dela italijanskog vajara Antonija Kanove.
U istom periodu Avramović je naslikao i nekoliko portreta savremenika, među kojima se naročito smatra uspešnim portret Vuka Karadžića. Upravo je Vuk pomogao da mu 1841. bude povereno oslikavanje ikonostasa i zidnih kompozicija u novosagrađenoj Sabornoj crkvi u Beogradu.
Povodom ovog odgovornog zadatka, Avramović se posle uspešnih studija vratio u Kneževinu Srbiju, ali u Beograd, što se ispostavilo kao ključno za njegov umetnički rad. Bilo je to vreme kada su u Beogradu i u ostalim delovima Srbije, podizani mnogi pravoslavni hramovi, a Avramović je iz Beča doneo novi stil u crkvenom slikarstvu. NJegov rad na oslikavanju Sabornog hrama smatra se revolucionarnim poduhvatom. Oslikavanje je okončao 1845. godine, a potom se posvetio izradi portreta kneza Mihaila Obrenovića, mitropolita Petra Jovanovića, književnika Sime Milutinovića Sarajlije. Oslikao je i ikonostas kapele starog mitropolitskog dvora i ikone ikonostasa Karađorđeve crkve u Topoli.
Svojim tekstovima o problemima umetnosti, objavljivanim u Srpskom listu od 1843. do 1845. godine, Avramović je dao podsticaj razvoju teorije likovne umetnosti kod Srba i podršku formiranju istorije umetnosti. Objavio je i prvi poznati predlog za osnivanje slikarske škole u Srbiji koji, te 1845. godine, ipak nije bio realizovan.
Proučavajući srpske starine, 1846. obišao je manastire Manasiju i Ravanicu, a 1847, zalaganjem tadašnjeg ministra Jovana Sterije Popovića dobio je od Vlade Srbije 150 dukata da pohodi Svetu Goru. Sa ovih putovanja objavio je dve knjige: „Opisanije drevnosti srbski u Svetoj (Atonskoj) Gori“ i „Sveta gora sa strane vere, hudožestva i povesnice opisana Dimitriem Avramovićem živopiscem“. U prvoj knjizi su prepisi povelja srpskih vladara i slike zastava, pečata, pehara, posuđa i nošnje, a u drugoj opisi svetogorskih manastira.
Ovim delima Avramović je dao prvi iscrpan pregled istorije Atosa i tamošnjih manastira. Naročitu vrednost ima njegov prepis Nemanjine hilandarske povelje, što je bilo polazište za kasnija istraživanja Hilandara.
Nije zapostavljao ni prevodilaštvo. Sa nemačkog je preveo i objavio nekoliko posebnih publikacija čiji su sadržaji bile moralne pouke. Sarađivao je (1843–1855) u više periodičnih publikacija: Serbski narodni list (nekoliko prevedenih odlomaka iz Vinkelmanove Istorije drevne umetnosti i Podunavka i Sedmica (člancima o srpskoj starini)). Decembra 1847. izabran je za dopisnog člana Društva srpske slovesnosti, postavši prvi srpski umetnik kojem je ukazana ova čast. Bio je i istaknuti član Matice srpske.
Pamti se i kao začetnik prvog srpskog umetničkog leksikona. NJemu se pripisuje i prva poznata polemika u srpskoj likovnoj kritici. Reč je o raspravi sa Živkom Petrovićem u listu „Sedmica“ iz 1854. godine.
U političkoj borbi svoga vremena, obeleženog revolucionarnim događajima i mađarskom bunom 1848. godine, Avramović je učestvovao crtajući karikature koje su litografisane u Knjaževskoj srpskoj kamenoreznici u Beogradu. Bile su to i prve političke karikature kod Srba. Objavljivao ih je u listovima: Šumadinka, Podunavka, Šaljivac i Sedmica.
Postavio je time i temelje srpskoj političkoj karikaturi ali to je imalo svoju cenu – više nije ni mesto nastavnika mogao da dobije, a na istorijske likovne kompozicije morao je da zaboravi. Bio je veoma pogođen kada mu nije povereno slikanje galerije likova Karađorđevića i ustanika. Kako u Beogradu nije više dobijao veće slikarske poslove, sa porodicom se 1852. nastanio u Novom Sadu.
Čim je došao, pozvan je da oslika ikonostas, svodove i zidove manastira Ravanice u Vrdniku (1852–1853), potom prestone ikone i dve manje ikone za Hristov grob srpske crkve u rodnom Šajkašu (1854). Poslednji dogovoreni posao sa Crkvenom opštinom u Futogu, a reč je o slikanju crkve Sveti Vračevi, nije uspeo da dovrši jer je 1855. iznenada preminuo od srčane kapi.
Bio je i strastveni zaljubljenik u carsku Rusiju. Vest o smrti cara Nikolaja Prvog toliko ga je šokirala da se razboleo, pao u postelju i ubrzo preminuo. Počiva u Novom Sadu kod nekadašnje Jovanovske crkve.
Literatura:
Veljko Petrović i Milan Kašanin, Srpska umetnost u Vojvodini, Novi Sad (1927)
Arhiva Galerije Matice srpske
Život Dimitrija Avramovića, Javor (1892)
Pavle Vasić, Dimitrije Avramović, Beograd (1970)
Miodrag Jovanović, Srpsko slikarstvo u doba romantizma, Novi Sad (1970)
Ostavi komentar