Autor: prof. dr Boris Stojkovski, istoričar
Područje današnje Srbije, kao i celog Balkanskog poluostrva koje su Južni Sloveni, a među njima Srbi, naselili u VII veku, imalo je već u to doba izuzetno veliki značaj u hrišćanskom svetu. Teritorija koju su Srbi i Hrvati naselili u poznoj antici i ranom srednjem veku imalo je niz velikih hrišćanskih centara. Sirmijum, Singidunum, Remesijana, Ulpijana, imali su veoma bogatu hrišćansku istoriju i veliki značaj u istoriji crkve.
Sirmijum, današnja Sremska Mitrovica je bio carska rezidencija, ali i mesto stradanja niza velikih mučenika hrišćanske vere u vreme progona pod rimskim carem Dioklecijanom. Najpoznatiji je dakako Sveti Dimitrije, čiji se kult izmenio i raširio po celom svetu. Zatim, Sveti Irinej, prvi episkop Sirmijuma i mučenik. Tu su još bili Sveta Anastasija, slavljena i u Zadru, kao i u Carigradu. Četvorica ovenčanih, Sveti Sinerot i niz drugih hrišćana stradalih za veru, takođe su bili vezani za Sirmijum. Singidunum ima svoje ranohrišćanske mučenike u liku Ermila i Stratonika, a Ulpijana (kraj današnje Gračanice) kamenoresce Flora i Lavra.
Iako nije najuže vezano za temu o kojoj je ovde reč, vredi istaći i Cibale (Vinkovce), odnosno Mursu (današnji Osijek) kao značajna mesta stradanja, ali i hrišćanske centre. Tokom borbe oko arijanstva Sirmijum, Singidunum i Mursa bili su jaki arijanski centri, a u samom Sirmijumu bilo je episkopa čija su heterodoksna učenja smatrana jeretičkim, sve do 381. godine kada je na ovom području arijanstvo savladano. Avarsko-slovenska najezda na Panoniju učinila je kraj Sirmijumu, nekada slavna prestonica je nestala, a veliki broj antičkih gradova razorio je još Atila sa svojim Hunima. Taj hijatus je evidentan vekovima, i tek dalji migratorni procesi na Balkanu menjaju iz osnova sliku Balkanskog poluostrva i Jugoistočne Evrope. To se vezuje i za političke odnose, etničku sliku, ali i crkvu, kao ključnu instituciju srednjeg veka, kako na istoku, tako i na zapadu.
Iako svi ovi navedeni crkveni centri u vreme naseljavanja Srba na Balkansko poluostrvo nisu imali negdašnji značaj, crkveni život na ovom području nije sasvim zamro. To svedoči i Konstantin VII Porfirogenit, koji jedini pruža podatke o pokrštavanju novopridošlog naroda. Ovaj vizantijski car – pisac (913–959) u svom delu O upravljanju državom (De administrando imperio) piše kako su Srbi (i Hrvati) primili hrišćanstvo u doba cara Iraklija (610–641) od strane rimskih sveštenika koje je vizantijski vasilevs zahtevao, a rimski prvosveštenik poslao. U nauci se smatra da se ovo dogodilo posle 626. godine i neuspele velike avarsko-slovenske opsade Carigrada kada se avarski kaganat raspao, a slovenska plemena koja su bila pod vlašću Avara su stekla neku vrstu samostalnosti. Na ovaj način, započeo je ulazak Srba u vizantijski komonvelt, odnosno među narode, a potom i države, koje su deo hrišćanske ikumene. Dakako, bilo kakvi tragovi neke crkvene organizacije se gotovo ne mogu ni nazreti na prostoru nekadašnjeg rimskog Ilirika. Činjenica je da su dolazili neki sveštenici iz Rima i pokrštavali narod, međutim malo je verovatno da su stvorili održivu crkvenu organizaciju. O parohijskim crkvama ili episkopijama teško da može biti ikakve reči.
Treba imati na umu da je prostor koji su južnoslovenski narodi, pa tako i Srbi naselili, u crkvenom pogledu bio podeljen između jurisdikcija dvaju glavnih onovremenih crkvenih centara u Evropi – Carigrada i Rima. Sve do velikog raskola 1054. godine, pa i nešto kasnije, ne može se govoriti o jasnoj distinkciji Pravoslavne i Rimokatoličke crkve. Srbi su tako delimično potpadali i pod rimsku jerarhiju, i tek će u kasnijem periodu doći do vrlo jasnog razdvajanja klira i vernika obeju hrišćanskih denominacija. Ono što je ovde ključno napomenuti jeste da do 1204. godine nema jasne razlike između istočne i zapadne crkve. Tek je pad Carigrada uslovio jednu krupnu civilizacijsku podelu koja je postala i razlika u svetonazorima, doktrini, ali i načinu poimanja temelja hrišćanske vere.
Pokrštavanje, odnosno hristijanizacija je bio dug proces koji se odvijao postepeno u etapama. U slučaju Srba trajao je više od dva stoleća. Rečeni Konstantin VII Porfirogenit piše kako hristijanizacija među Srbima nije pustila dovoljno korena, te je u vreme njegovog dede, vizantijskog cara Vasilija I Makedonca (867–886) ovo pokrštavanje nastavljeno sa daleko većim zamahom. Verovatno je u vreme vladavine ovog cara ono i privedeno kraju, a možda čak i nešto ranije. Upravo iz ovog svedočanstva vizantijskog cara – pisca jasno je ono što je gore rečeno. Naime, očigledno je da je nedostatak jasne crkvene organizacije, povezan sa različitim unutrašnjim i spoljnim problemima koje je Vizantijsko carstvo imalo, značajno uticalo na to da prvi talas pokrštavanja Srba ne zabeleži gotovo nikakav uspeh. Ratovi sa Arapima su svakako jedan aspekat, kao i dolazak Bugara i sukobi sa njima, ali je ikonoborstvo koje je od 717. do 843. godine razdiralo Romejsko carstvo ostavilo najvidljivije tragove.
Upravo iz ovog vremena se naziru i prvi direktni podaci o crkvenoj organizaciji u srpskim zemljama. Jasno je iz izvora da je u IX veku mlada i tek formirana srpska kneževina potpadala pod crkvenu organizaciju Panonsko-moravske arhiepiskopije Svetoga Metodija i njegovih naslednika na ovom arhiepiskopskom tronu. Na taj način i Srbi su posredno imali dodir sa ovim velikim slovenskim prosvetiteljima i apostolima skoro svih slovenskih naroda. Osim slovenskog jezika, te glagoljice i ćirilice, koje se vezuje za misiju Ćirila i Metodija i njihovih učenika među Slovenima i Bugarima, kao i crkvena jurisdikcija koja je nešto poznatija za ovu epohu. Iz pisma pape Jovana VIII srpskom knezu Mutimiru 873. godine saznaje se kako je Srbija ranije pripadala dijecezi na čijem je čelu upravo bio Sveti Metodije. Papa srpskoga kneza poziva da i on svoju zemlju ponovo potčini ovoj crkvenoj pokrajini, kao što je to bilo u vreme Metodija.
Još je jedan savremeni dokaz hristijanizacije Srba u vreme njihovih ranih vladara. Da je postojala nekakva državna administracija, ali i činjenica da je ta rana srpska država nastala u senci Vizantije svedoči nedvosmisleno i jedan artefakt, poznat isprva kao prsten, odnosno pečat kneza Strojimira. Ovaj knez je bio brat Mutimirov, a dvostruki krst i grčki natpis na pečatu Bože pomozi Strojimiru govori u prilog učvršćenog hrišćanstva, makar u vladajućem sloju tadašnje srpske države. Pojava hrišćanskih imena među pojedinim srpskim kneževima pokazuje da se vera među njima ukorenila sve više.
Rani srednji vek u srpskoj istoriji predstavlja jedan vrlo maglovit period, koji karakteriše manjak istorijskih izvora na osnovu kojih bi se mogla rekonstruisati istorija ovog perioda. Za političku i društvenu istoriju takvih izvora je izrazito malo, dok je za crkvenu istoriju još teže naći savremene pouzdane izvore koji bi svedočili kako je izgledala crkvena organizacija. Uopšte crkvena istorija Srba u ranom srednjem veku se može rekonstruisati tek na osnovu malog broja fragmentarnih izvora. Područja koja su Srbi naselili u primorju, oblasti Travunije i delom Dalmacije tokom H veka, a zacelo posle 928. godine bila su pod upravom dvaju najbitnijih primorskih crkvenih centara – Splita i Dubrovnika. Dukljanska episkopija, kao i episkopski centri u Baru, Skadru i Drivastu su oko 940. godine pripadali jurisdikciji mitropolita dračkog, najvažnijeg reprezenta carigradske crkve na ovom prostoru.
Što se tiče Raške, istoričari su uglavnom saglasni da je posle 880. godine, kada bugarska crkva dobija svoju autokefalnost, i episkopija Rasa je postala deo, makar na neko određeno vreme ove crkve. Ista je situacija i sa Moravskom mitropolijom, čije je područje kanonskog delovanja obuhvatalo i delove Srbije, a moravski episkop Agaton je uzeo učešće i na Fotijevom saboru. Tokom H veka srpsko-bugarske političke, kulturne i duhovne veze su bile prilično jake. Nakon 927. godine, te smrti prvog bugarskog cara Simeona, srpsku državnost je obnovio knez Časlav Klonimirović. I sam rođen u Bugarskoj, bio je veoma vezan za ovu zemlju, te je odatle krenuo da prodire i kulturni uticaj naslednika i učenika Ćirila i Metodija koji su svoju delatnost nastavili na prostoru koji je početkom H veka ulazio u sastav moćne Simeonove Bugarske. Zbog toga postoji mišljenje da je ćirilica sastavljena na Simeonovom dvoru, kao što postoji i mišljenje da je njen tvorac bio Kliment, te da je sastavljena u Ohridu, koji je, pak, takođe ulazio u sastav prostranog Prvog bugarskog carstva pod Simeonom.
Pod jurisdikcijom autokefalne bugarske arhiepiskopije Srbija nije bila dugo. Uništenjem Bugarske od strane vizantijskog cara Jovana Cimiskija (969–976) na području ovog mladog carstva nastalo je rasulo. Na ruševinama i tekovinama Bugarskog carstva diljem Balkanskog poluostrva razvila se Samuilova država, koja je u svoj opseg inkorporirala i gotovo sve srpske zemlje. Kada je vizantijski car Vasilije II Bugaroubica porazio Samuila i uništio njegovu državu 1018. godine osnovana je Ohridska arhiepiskopija. Trima ohridskim poveljama (izdatim u periodu od 1018– 1025) vizantijski je vasilevs utvrdio opseg nove dijeceze, ali i episkopa sufragana. Na osnovu toga može se zaključiti raniji opseg kako bugarske crkve, tako još više i crkvenog uređenja u vreme Samuila. On je u Ohridu stvorio patrijaršiju, takođe na tekovinama Bugarske koju je stvorio car Simeon u godinama neposredno pred smrt 927. godine. Ove povelje koje je izdao istočnorimski car Vasilije II predstavljaju prvorazredan izvor za crkvenu organizaciju Balkana, ali i za našu temu. Za Srbiju je važno reći da se pominje i episkop Srbije, kao i episkopi Niša, Skoplja, Braničeva, Prizrena, Lipljana, kao i Srema, koji je takođe bio pod jurisdikcijom Konstantinopolja. U Ugarskoj je delovala i mitropolija Turkije, što je svedočanstvo da Srem nije bio još uvek deo Ugarske.
Kojom teritorijom su upravljali arhipastiri ovih episkopija? Skopska episkopija je obuhvatala obe strane skopske Crne Gore, Skopsko Polje, kao i dolinu Pčinje i vranjsko pomoravlje. Prizrenska episkopija je imala pod svojom jurisdikcijom čitavu Metohiju, možda i Polog. Sa obe strane Južne Morave, uključujući i oblast Toplice prostirala se Niška episkopija. Braničevska eparhija je bila prilično prostrana i pod svojom je upravom imala prostor sa obe strane Velike Morave od Homoljskih planina do Rudnika, i od Dunava do Zapadne Morave. Severna Šumadija i dolina Kolubare su izgleda pripadale Beogradskoj eparhiji, dok je moguće da su i delovi Mačve bili pod upravom sremskog episkopa, ali to nije sasvim jasno.
Rani period srpske srednjovekovne istorije, posebno pomenuta epoha cara Samuila, podarila je srpskom narodu njegovog prvog vladara – mučenika i svetitelja kneza Jovana Vladimira zetskog, odnosno dukljanskog, koji je mučenički postradao 1016. godine. Knez Jovan Vladimir je vladao Dukljom na kraju H i početkom XI veka. Prilikom pohoda cara Samuila na Duklju, Jovan Vladimir je zarobljen, ali se u njega zagledala careva kći Teodora Kosara. Potom je Jovan Vladimir, kao vladarski zet vraćen na svoj tron. Međutim, naslednik cara Samuila Jovan Vladislav je namamio Jovana Vladimira i, kako svedoči pop Dukljanin, ubio dukljanskog kneza, odsekavši mu glavu. Na taj je način ovaj knez postao svetitelj i mučenik, ali i prvi svetitelj srpskog naroda. NJegov kult se verovatno razvio vrlo brzo posle smrti, a to je vreme kada se i u Rusiji formira kult mučenika Borisa i Gljeba, te Svetog Vaclava u Češkoj. Razlika je jedino u tome što svetiteljstvo i mučeništvo Jovana Vladimira, zbog opštih prilika u Duklji i potom Srbiji nije stvorilo veći i razvijeniji kult.
Iz ovog perioda Raške episkopije potiče i Petrova crkva kod današnjeg Novog Pazara u Rasu (odnosno punim nazivom: Crkva Svetih apostola Petra i Pavla). Ovaj hram predstavlja najstariji spomenik crkvene arhitekture na prostoru Srbije i prvobitno je bio najverovatnije sedište raške episkopije. Ova hramovna građevina je podignuta na temelju starijih kultnih mesta, kao i rimskog, a potom i vizantijskog hrama. Teško je reći da li se obnova crkve može povezati sa Časlavom Klonimirovićem, ali je izvesno da je od H veka bila aktivna. Od 1979. godine čitav kompleks Stari Ras se nalazi pod zaštitom Uneska, pa tako i Petrova crkva je deo svetske kulturne baštine. Zanimljivost je da je to i danas takođe parohijska crkva u kojoj se redovno vrše bogosluženja.
Pored Petrove crkve treba pomenuti još jedan vredan i značajan hram. U pitanju je crkva u ruševinama poznata pod nazivom Stara Pavlica. To je jedini sačuvani deo nekadašnjeg manastira iz vremena vizantijske vlasti, odnosno iz prednemanjićkog perioda na ovim prostorima. Nalazi se u selu istog imena na bregu uz reku Ibar, u blizini Brvenika. O vremenu njene izgradnje nema podataka, niti o tome ko je ktitor ovoga hrama, niti kom svecu ili prazniku je crkva bila posvećena. Prvi pomen Stare Pavlice u nemanjićko doba jeste kao metoha manastira Studenice.
Ostavi komentar