Autor: Msr Vladimir Papić
Naučni i književni opus Petra Miloševića (1952–2021), najznačajnijeg savremenog srpskog pisca iz Mađarske, obeležen je fenomenom trik-romana. Govoreći o postmodernoj prozi u svojoj Storiji srpske književnosti (Milošević 2010), autor se oslanja na književnu tradiciju od Homera do Esterhazija i navodi kako su trik-romani „romaneskna dela čiji autor odbacuje neposrednu mimetičku naraciju, i, dodavanjem informativnog okvira oko fabule, stvara utisak da tekst koji čitamo ima i jednu drugu, prvobitnu egzistenciju, a dotični roman je samo nova pojavna forma tog – obično fiktivnog originala” (Milošević 2010: 772).
Iako „kvazidokumentarna forma sama po sebi nije inovacija; i ranije su pisani romani u obliku fiktivnih pisama, dnevničkih zapisa i memoara”, autor navodi da je „moda ‘pronađenog rukopisa’ vladala naročito u doba pre realizma (u kojem nema mnogo narativnih trikova), a ponovo je doživela uspon posle sloma klasičnog realizma, delom već u modernizmu, a naročito u postmodernizmu; tada već kao epidemija” (Milošević 2010: 773). Milošević smatra da ovaj tip kvazidokumentarne forme multiplikuje stvarnost, menjajući perspektivu iz koje saznajemo sadržaj romana, ali i uključuje čitaoca u sam tok nastajanja književnog teksta. Iako može delovati da se ovakav pristup nadovezuje na Bartovu tezu o smrti autora, „taj trik, zapravo, služi samo novom načinu isticanja autora, dokazivanju njegove veštine i dovitljivosti”. Pisac postaje majstor – književne kombinatorike, mistifikacije, imitacije i mimikrija, parodije i pastiša, odnosno „fikcije stvarnosti fiktivnog” (Milošević 2010: 774), čime se potvrđuje stav da je u postmodernizmu pre važno naći nov način da se priča ispriča, nego ispričati novu priču.
Uzorne romane koji se služe trikovima Milošević pronalazi još u obzorju razvoja moderne romaneskne forme – Servantesovom Don Kihotu, Sternovom Tristramu Šendiju ili Sterijinom Romanu bez romana, zatim delima Kafke, DŽojsa, Prusta, Hesea, Mana, Crnjanskog i Bulgakova (Majstor i Margarita). Milošević dalje navodi Borhesove kratke priče kao primer začetaka postmodernih trikova, kao i njegove nastavljače: Kortasara (Školice), Markesa (Sto godina samoće), Kalvina (Ako jedne zimske noći neki putnik), Esterhazija (Proizvodni roman), Eka (Ime ruže), Pavića (Hazarski rečnik), Kundere (Besmrtnost; Usporenost), Gordera (Sofijin svet), ali i Kiša, Pekića, Selenića, Boška Petrovića, Radoslava Petkovića, Basare, Velikića, Ćosića i bezmalo svih drugih savremenih srpskih prozaista.
Trik-roman je za Miloševića „rebus i struktura, igra i konstrukcija, fantastika i precizna mehanika” (Milošević 2010: 778), a njegov trik-roman o trik-romanima, naslovljen kao Trik-roman i objavljen u godini autorove smrti, tipičan je primer savremenog profesorskog romana, koji kombinuje tradiciju devetnaestovekovnog nemačkog kulturnoistorijskog Professorenroman-a i postmoderne fikcije inspirisane kriminalističkim žanrom.[1] Rođen u Kalazu, mestu između Budimpešte i Sentandreje, pesnik, prozni pisac, književni kritičar i prevodilac, profesor srpske/srpskohrvatske književnosti na Slavističkoj katedri Univerziteta Etveš Lorand u Budimpešti, ostaje na tragu prethodnih romana u kojima prikazuje dvojnost sopstvenog identiteta – u vidu Petra Miloševića i Milosevits Péter-a, odnosno univerzitetskog profesora i romanopisca: „Vezu između ormana i proze spoznao sam kada sam u nekoj kritici pročitao o sebi da ja kao univerzitetski profesor pišem ‘profesorske ormane’. Kao Milorad Pavić i Umberto Eko” (Milošević 2021: 44). Pojava ovih „mandarina postmoderne” u Trik-romanu nije nimalo slučajna. Među 33 referentna teksta koja Milošević daje kao primere trik-romana, nalaze se i Ime ruže Umberta Eka („pronađen rukopis o istrazi za jednim izgubljenim rukopisom”) i Hazarski rečnik Milorada Pavića („dokument o hazarskoj polemici, razmešten u obliku leksikona”) (Milošević 2021: 17–18). Pored njih, Milošević i Borhesa svrstava među mandarine postmoderne i posvećuje mu sedmu fusnotu u kojoj razvija priču o njihovom mistifikovanom susretu. Susret pronađen na španskom sajtu Milošević prenosi stilom Google prevodioca, videvši sebe kao realnu ličnost – studenta koji Borhesu daje rum iz pletene hipi torbe. Milošević se ovde poigrava sa Aristotelovim pojmovima mogućeg i verovatnog, pošto do kraja ostaje nepoznato da li je profesor Laslo Hadrović temeljno proučavao Kiša i da li je Borhes zaista ikada posetio Budimpeštu. Horhea Luisa Borhesa, profesora engleske književnosti na Univerzitetu u Buenos Ajresu, takođe bismo mogli smatrati autorom profesorskog kriminalističkog žanra – sa Adolfom Bjoj Kasaresom 1942. objavljuje zbirku kriminalističkih priča Šest problema za don Isidra Parodija.
„Beleške”, odnosno sam sadržaj Miloševićevog romana uokviren književnoteorijskom studijom, čitaocu su prezentovane kroz trideset i tri poglavlja, asocijativno povezana sa trikovima koje njihovi autori koriste u pisanju (i življenju). U 8. belešci – „Najveći prozni pisac”, u Miloševićev fakultetski kabinet stiže autor romana Velika voda i donosi struk ruže sekretarici. Kovrdžavi čovek–medved (makedonski pisac Živko Čingo, što zaključujemo samo po uzgred pomenutom naslovu romana), na Umberta Eka, osim po ružama i fizičkim dimenzijama, asocira i preko motiva šibica. Šibica koja ostaje zaglavljena u piščevom uhu može biti skrivena aluzija na Ekove kolumne pisane za magazin L’Espresso u intervalu od 1985. do 2016. godine – La bustina di Minerva (Minervina svaštara), zbog svog ograničenog obima nazvane prema marki šibica „minerva”, na čijoj unutrašnjoj strani poklopca je bilo moguće napisati kratku belešku. Odlazak Činga u lift Miloševića podseća na guranje velikog ormana u mali – što on asocijativno povezuje sa velikim piscima i „profesorskim ormanima” Eka i Pavića.
U 10. belešci nazvanoj „Kestenov list u pasulju”, čija se radnja odvija u kući Milorada Pavića u Beogradu, književne aluzije su znatno jasnije. U kući „jednog slavnog pisca trik-romana” sve podseća na njegov teorijski i književni opus: „stilski nameštaj (barok, rokoko, klasicizam), uljani portreti na zidu, plus jedan bidermajerski stočić s raznim pićima” (Milošević 2021: 47). Pored toga, u stanu nema nikoga osim dva ruska hrta, čije pojavljivanje Milošević odmah citira sa: „Milorad Pavić: Ruski hrt (Beograd 1979)”. Premda je u 8. poglavlju autorova naučna funkcija bila esejistička (napisao je pogovor za mađarsko izdanje Velike vode), u 10. je prevodilačka – Petar Milošević kao prevodilac Pavićeve „Poslednje večere” na mađarski jezik ističe scenu „kada glavni junak sedi u kafanskoj bašti i jede čorbast pasulj zajedno sa lišćem koje pada u tanjir”. Ovo pisca dovodi do zaključka da je „i Gete klopao pasulj dok je pisao Fausta” (Milošević 2021: 47–48), zbog čega odlučuje da spoji stvarnost i fikciju, život i literaturu, i kod „Veslača” okusi pasulj sa dodatkom svežeg kestenovog lišća. Kako život i literatura nisu isto, književni junak rado jede lišće, dok je pisac u životu gadljiv.
Trik-roman takođe ostaje, u izvesnoj meri, i na tragu devetnaestovekovnih profesorskih kulturhistorischen romana. Petar Milošević razvija paralelnu priču o rimskom gradu Akvinkumu – njegovoj istorijskoj prošlosti, autorovom svakodnevnom životu u njemu i mistifikovanoj priči o vezama Akvinkuma i rodnog Kalaza. Pored likova velikog arhitekte i saradnice arheološkog instituta, pojavljuju se i pripovedačevi baka i sin, koji pletu povesnu mrežu oko Akvinkuma. Lajtmotiv ovih poglavlja jeste muzika (inspiracija za pisanje 17. beleške potiče iz muzičkog sloja Sudbine i komentara) – bakino pevanje je u mladosti beležio fonograf sakupljača narodnih umotvorina, dok sin pokušava da rekonstruiše zvuk pronađenih antičkih vodenih orgulja na kojima je svirala Elija Sabina. Odjeci drevnog u savremenosti predstavljaju trusno područje Trik-romana, težnja da se čuje misteriozna melodija u pozadini fonografskog snimka dovela je do uništenja postojećeg zapisa, dok je karnevalska noć muzeja u Akvinkumu prikazana sa elementima Drugosti, mističnog i onostranog iskustva. Natprirodno je u Miloševićevom romanu zamišljeno kao maglovita okvirna priča o kalaškim vešticama koje se pojavljuje u različitim istorijskim epohama, pa i tokom posete Miloša Crnjanskog Sentandreji 1923.
I, naravno, rukopis. Preplitanje motiva univerzitetske nastave, naučnog i književnog života sa Akvinkumom u prošlosti i sadašnjosti odvija se preko mistifikacije – potrage za izgubljenim i nepoznatim rukopisom Luke Milovanova Georgijevića, peštanskog učitelja i Vukovog prethodnika u reformi srpske azbuke i pravopisa. Nasuprot zabludi da postmodernizam izmišlja fenomen izgubljenog rukopisa, Petar Milošević se okreće tradiciji ovog drevnog književnog trika, i pronalazak Georgijevićevog rukopisa povezuje sa Servantesovom mistifikacijom u devetom poglavlju prvog dela Don Kihota. Piljarnica u Akvinkumu, po uzoru na pijacu u Toledu, autoru donosi rukopis za koji je mislio da je izmišljotina nepoznate koleginice koja ga je nakon konferencije zaustavila kod lifta Filološkog fakulteta u Beogradu: „Luka je zamotavao u hartije pečeno meso i kobasice, no kada je kasnije Vuk Stefanović Karadžić tražio tekst [Opita] da ga štampa u Beču, Luka je doterao rukopis, a umusane hartije zamenio čistima. […] Dosad niko nije znao da umusane hartije Luka nije uništio, nego je na njihovoj poleđini napisao svoj autobiografski roman” (Milošević 2021: 85). Georgijevićev susret sa kalaškom vešticom, nakon kog naprasno ogluvi (što istorija ne beleži na istovetan način, čime se potvrđuje da je fikcija istinitija od istoriografije jer prikazuje ono verovatno i nužno), povezan je sa freskom plave česme pronađene u Akvinkumu. Pod uticajem psihoaktivnih supstanci dobroćudna baka veštica pripoveda robinzonijadu o drevnom begu sekte kalaških veštica, čiji su simbol prepoznavanja plave minđuše, a sveti cilj obnavljanje plave česme.
Delimično razrešenje misterije izgubljenog rukopisa autora vraća u akademski sloj romana. Sedam dana boravka u bolnici zbog povrede noge direktna je aluzija na Manov Čarobni breg, a nakon tromesečnog bolovanja provedenog u „kuli od slonovače”, Milošević–profesor ponovo dolazi na posao i zatiče trik koji mu priređuju studenti koji pohađaju seminar o trik-romanu i imaju zadatak da napišu jedan. Time se zatvara krug trik-romana o pisanju trik-romana, izgubljenom (i više puta slučajno pronađenom) rukopisu, univerzitetskoj nastavi, akademskom životu, svakidašnjici i prošlosti Akvinkuma, kao i njegovoj misterioznoj vezi s Kalazom.
Poslednji roman Petra Miloševića svojim trikovima i (inter)tekstualnim poigravanjima uspešno povlači linije, veze i niti između srpske, mađarske i svetske književnosti, istorije i aktuelnog trenutka, ličnog i profesionalnog života pisca/profesora i njegovih višestrukih identiteta, čime se kruniše i okončava jedan opus, ali i etapa u razvoju postmodernog profesorskog romana u srpskoj književnosti.
CITIRANA LITERATURA I IZVORI:
- Milošević 2010: Petar Milošević. Storija srpske književnosti. Beograd: Službeni glasnik – Radionica Venclović.
- Milošević 2021: Petar Milošević. Trik-roman. Zrenjanin: Agora – Budimpešta: Zadužbina Jakova Ignjatovića.
[1] Kada govorimo o uticaju kriminalističkog žanra na postmoderno delo Petra Miloševića, svakako treba pomenuti i P. Hauarda (Rejtő Jenő, 1905–1943), čije je romane Kapetan Prljavi Fred i Tri musketara u Africi na srpski preveo upravo Milošević. U pitanju su kultna avanturističko-humoristička dela mađarske književnosti (koja su stekla status klasika petparačke proze), čiji uticaj primećujemo u istražnom sloju Trik-romana.
Ostavi komentar