Edicija Anagram

Poezija Jasmine Topić često je označavana kao ispovedno-intimistička i lirsko-narativna, oslonjena na visoki modernizam, pre svega na hristićevsku liniju u srpskoj književnosti. Već zbirkom Romantizam (2005), a još više zrelo komponovanom pesničkom knjigom Tiha obnova leta (2007), ova pesnikinja markira svoju poziciju prilično stabilnom i kompaktnom poetikom. Međutim, obe zbirke, a ova koja je pred nama možda i ponajviše, uporno nude čitaocu i neke druge puteve kojima bi poezija Jasmine Topić mogla da se kreće. Tu, pre svega, mislimo na postupak fragmentizacije, uslovnog slabljenja stabilnosti subjektiviteta, njegovog umnožavanja i relativizovanja, zatim upotrebu montaže kadrova umesto dominantne narativnosti, kao i narušavanje visokomodernističke ritmičke ujednačenosti. Odvija se, dakle, višesmerno kretanje. Dok neke pesme stalno uranjaju u iste teme i srodne pesničke postupke, simultano se javljaju i one u kojima pesnikinja iskoračuje u nove pesničke svetove ne narušavajući time stilski kontinuitet, već ga, naprotiv, potvrđujući. Jasmina Topić (1977, Pančevo),…

U svetu koji nestaje, nema istorije i nema znanja, zima je pakleno vrela, a leto polarno hladno. Samoća je jedina izvesnost za junaka romana Quattro stagioni, najnovijeg ostvarenja Slobodana Tišme, autora hvaljene i nagrađivane knjige priča Urvidek. Nekoliko ukradenih umetničkih slika policija povezuje sa ubistvom dva pozornika i anarhističkim delovanjem umetničkih komuna po Evropi; u nekima od njih je živeo i bezimeni glavni junak ovog romana. Dok goniči stežu obruč oko njegove kuće, nekoliko njemu bliskih ljudi nestaje, uključujući i devojku Šmic. Polako ali sigurno tonemo u priču o nestajanju, gde se prikazani svet na obali Dunava neočekivano pretvara u ambijent koji dobija grafitne obrise noćnog grada. Kroz uzbudljivu fabulu ispresecanu iznenađujućim obrtima i novim elementima priče, Slobodan Tišma nas uvodi u paranoični vrli novi svet u kome i glavni junak nestaje, dok skriven u podrumu svoje kuće izmiče poteri i sluša radijske vesti o početku rata između…

Smenjivanje običnog i svemogućeg često prevodi ovu prozu u područje grotesknog, što čini njen poseban kvalitet. Zbog svoje povezanosti sa više stilskih figura, u prvom redu sa hiperbolom, metaforom i alegorijom, a u nanosima satire, parodije i ironije – groteska funkcioniše kao višeslojni fenomen. Nanad Grujičić u Pričama za romane prikazuje deformisane odnose u stvarnom svetu (što i te kako korespondira sa Kajzerovom tezom o „otuđenom svetu“ koji groteska izražava) literarno ih zaodevajući u ruho karikature, fantastike i naglašenih kontrasta, kroz događaje u isto vreme i smešne i strašne. Kod Nenada Grujičića susrećemo i grotesku rableovskog tipa, izrazito povezanu sa humorom i smehom, koji oscilira između burleske i satire, komičnog i apsurdnog. (Svetlana Kalezić Radonjić) Nenad Grujičić je rođen 1954. godine u Pančevu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Bio je glavni i odgovorni urednik studentskog književnog lista To jest i urednik poezije u Glasu…

Vladislavine pjesme govore o običnim stvarima na jedan lijep i neobičan način. NJena poezija zarobljava čitatelja od samog početka, uvlači se pod kožu i tjera na ponovno čitanje. Pjesme su to o svakodnevnim stvarima, osjećajne, ali bez patetike, snažne i upečatljive, žestoke, a opet nježne, bez obzira na to piše li o prijateljstvu, ljubavi, osamljenosti, strasti, međuljudskim odnosima…Te pjesme koje mirišu na djetinjstvo i mladost ispričane su uvjerljivim, osebujnim kazivanjem, iznimne stilske i žanrovske vrsnoće, kojem ne nedostaje specifični humor. Pojedine obiteljske situacije, prijateljski odnosi, osobne dileme i razmišljanja opisani su s lakoćom i bogatstvom stihova. Dječja zaigranost smjenjuje se s ozbiljnim temama. Ova zbirka jednostavno zavodi čitatelja. Ona nudi mnogo, garantira čitateljski užitak, te otvara brojne interpretativne putanje, kako bih rekao da sam kritičar. Kada bih se poslužio rječnikom mojih junaka, rekao bih da su pjesme dobre u tri pičke materine. (Dr Ivo Balenović) Vladislava…

Čitajući Pantićeve Priče na putu uveravam se, neopozivo, da je putopis u našem dobu zaista promenio i lik i sadržaj, i da bi se, zato, moglo razmišljati i o granicama, i okvirima tog žanra: od velike pa i opasne avanture otkrivanja sveta davno se prešlo na njegovo tumačenje i na korene njegovih promena. Te promene su nekad možda i manje od promena u glavi i duši putopisca tokom i posle putovanja i stalnih potvrda da je ceo ovaj naš književni svet u potpunosti izmaštan, ali se on i pored svega ne razlikuje mnogo od stvarnog sveta. (…) Putujem sa Pantićem širom tog stvarno-izmaštanog sveta, sa praga doma svog. Svuda pođi, kući dođi, posle oblaka nad Irskom vrati se pod naša nebesa, o kojima je Crnjanski onako zaneto pisao. I mada se putovanje po Pantićevim knjigama ne može završiti, mogu posle Priča na putu reći da je njegovo stalno…

„Olivera Nedeljković odlično je izabrala žanr za svoje pričice, misli, dijaloge, slike, anegdote, pejzaže, budući da pesma u prozi prihvata gotovo sve. U većini je načinila vizuelni i semantički rez i drugim, manjim pasusom ponudila komentar, razradu ili obrt onog prvog, tako i formalno sugerišući dramske elemente naracije i slikovnosti. Njene slike su bogate i neobične, a neki anegdotski prikazi dočarani dinamično kao u crtanom filmu. Kroz čitav rukopis provedena je simbolika reči, pričanja i prenošenja rečenog kao poverenog. Saznavanje sveta deteta praćeno je majčinim obnavljanjem naučenog, a osetnu sinkopu uzrokuje udeo iskonske nevinosti, koja se u suštini nikada ne može iznova dosegnuti.“ (iz pogovora Sonje Veselinović) Olivera (Vuksanović) Nedeljković (1973, Čačak), diplomirala je na Grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Objavila je sledeće knjige: Vodeni cvet (1996, poezija), Pribor za čitanje (2002, poezija), Suvlasnici beline…

U zbirci Odakle dolaze dabrovi nadograđuje se, prevrednuje i (pre)oblikuje visokomodernističko pesničko nasleđe lalićevske i radovićevske provenijencije, uz bitno prekrajanje njihovog „šinjela“ senzibilitetom i postupcima bližim aktuelnom pesničkom trenutku. Koje to promene u Matovićevom pesničkom svetu donose Dabrovi? Putovanje čije su stanice pomno organizovani ciklusi može da otkrije kako pesnik postupno proširuje horizonte svog (pesničkog) iskustva i „raspakujući kofere“ smelije ispituje „uglove“ svoje subjektivnosti kao i odnos prema (političkoj i društvenoj) stvarnosti. (…) Matović nenametljivo dinamizuje refleksivni pesnički izraz, manir važan za naše savremeno pesništvo i uopšte za modernu srpsku liriku, nastojeći da ostane u onome što mu je imanentno – ispitivanje konfiguracije sopstva preglednim pesničkim izrazom – uz svest da sam rad jezika i obostrano „krivudanje“ pesničkog govora i egzistencijalnog iskustva, ne obezbeđuju uvek ukrštanje tih „putanja“ po volji subjekta. (Goran Korunović) Petar Matović rođen je 1978. godine. Završio je studije srpske književnosti u Beogradu.

Vasa Pavković, beogradski književni kritičar, dobar poznavalac stvaralaštva Slavoljuba Markovića, rekao je za njega da je majstor deskripcije, koji prepušta rečenicu na krležijanski način bez zareza u opisivanju istinitih događaja od sekvenci sa juga do Vukovara iz perspektive enciklopedizma, koji nije koristio 12 boja radi odvajanja likova, ali je zato koristio fontove i tipove slova radi izdvajanja likova. Realista je kaže Pavković za Markovića, sa dobrim odnosom fikcije i priče, prepoznatljiv po jedinstvenosti, koji sem slika istorije je i široka epska duša. NJegove knjige izdate u tri naslova 1982, 2007. i 2012. kao i romaneskni opis u 4 ruke sa Radomirem Stojanovićem – Rupljancem, iz Aleksinca, kratke bliske veze i odjeci na kraju knjige, koja se odlikuje elektronskim formatima i linkovima – vezama, prostora Levanta, Balkana i Srbije, koji je dospeo u središte pažnje generalnog čitateljstva, koji je nejasan zbog nesklada između naslovne strane, na kojoj je fotografija umetničkog vajarskog…

Knjiga Pitoma religiozna razmišljanja neopravdano je ostala u senci Tišminih romana i kratkih priča. Ova razmišljanja o umetnosti, umetniku, uopšte stvaralaštvu, koja su bitno odredila teme i govor budućih likova u romanima i pričama, autor je žanrovski odredio kao poetski dnevnik, koji je istovremeno i rezervoar poetika već ostvarenih ali i budućih piščevih dela. Slobodan Tišma je rođen 1946. godine u Staroj Pazovi. Živi u Novom Sadu. U mladosti se bavio pisanjem poezije, konceptualnom umetnošću i rok muzikom. Nekoliko godina je živeo u Beogradu. Do sada je objavio sledeće knjige: Marinizmi (poezija), 1995; Vrt kao to (poezija), 1997; Blues diary (pesnički dnevnik), 2001; Urvidek (priče), 2005; Pjesme (poezija), 2007; Quattro stagioni (roman). Godine 2011, objavljuje roman Bernardijeva soba (izdavač Kulturni centar Novog Sada), za koji dobija NIN-ovu nagradu 2012.

„Mitrovićeva proza permanentno problematizuje prastaro pitanje književnosti na pola puta između stvarnosti i iluzije, koje uključuje problematiku književnosti kao mita i mitotvorstva; probleme percepcije, spoznaje i samospoznaje, ali i mnoge druge probleme, poput ideoloških predrasuda ili nužne subjektivnosti autorove lične vizure. Autor se nikada ne trudi da ide do kraja u svojim tumačenjima, racionalnim objašnjenjima, on jedino nastoji da ostavi svedočanstvo o svom upornom traganju za „istinom“: kao katarzom, razrešenjem teskobnih upitanosti; kao istinom umetničkog dela, ali i istinom kao takvom, nekom tihom („prećutnom“) saglasju subjekta i predikata, označitelja i označenog, metafore i predmeta poređenja, stvarnosti i literarnog iskaza o njoj. Ipak, upravo zbog svoje iskrenosti, on ne može izbeći problem iluzornosti postojećeg, sukoba stvarnosti i privida u epohi tehnologije i neprestane multiplikacije virtuelnih sadržaja.“ (Dragan Ranković) Nemanja Mitrović (1960, Pariz), objavio je sledeće knjige proze: San rata (1981), Rase (1983), U znaku ribe (1987), Duše i stvari (1988), Priče…

Šta bi se moglo reći u nekakvom, sumarnom, pogledu na pesme Tomislava Marinkovića štampane u ovoj knjizi. Možda ovo: knjiga slavi običan život, veliča i izdvaja one trenutke koji prolaze mimo nas, tiho i neprimetno učestvujući u našim životima – na onaj isti način na koji to čine i one bučne, nametljive, stvari koje ga veličaju. Običan život, dakle, knjiga je nenametljivog sveta zatvorenog u jedan koncept tišine toliko potreban ljudima u ovom vremenu i ne samo na ovom prostoru. Ili, još prostije, Marinkovićeve pesme u knjizi Običan život deluju plodotvorno, kao ono lišće što treperi po antologijama poezije. (Slobodan Zubanović) Knjiga „Običan život“ je dobila nagradu „Vasko Popa“ za najbolju pesničku knjigu objavljenu u 2011. god. Tomislav Marinković (1949) rođen je u Lipolistu, kod Šapca. Knjige pesama: Dvojnik (1983), Izvesno vreme (1986), Stihovi (1991), Sumnja u ogledalo (1996), Škola trajanja (2003), Svet na koži (2007).

„Četvrta zbirka kratkih priča Dejana Vukićevića Nokat i meso pruža ključ za razumevanje opusa ovog autora. Naime, čitalac njegovih proznih ostvarenja trebalo bi da postupa poput junakinje priče ‘Pešački prelaz’, koja frekventno premotava (iznova pregleda) očeve snimke i u njima pažljivo zapaža i povezuje detalje. Četiri knjige kratkih priča i dva romana Dejana Vukićevića ukazuju se, dakle, kao intimno traganje za izgubljenim vremenom, pri čemu sva ova dela opst(ojav)aju na granici stvarnosti i fikcije. Autofikcija, nazvana još i ‘lični roman’, svog predstavnika u srpskoj književnosti, kao što je pomenuto, (za)dobija upravo u Dejanu Vukićeviću.“ (iz pogovora Milice Ćuković) Dejan Vukićević (1965, Kraljevo), diplomirao je svetsku književnost, magistrirao i doktorirao bibliotekarstvo i informatiku na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio knjige priča: Korota (1998), Aleja bizarnih kipova (2002) i Omama (2007), kao i romane Bodilo (2005) i Cerebrum (2012). Nekoliko njegovih priča prevedeno je na poljski, španski, slovenački, mađarski…

Pozicija Petra Miloradovića na srpskoj pesničkoj sceni uporediva je sa onom koju kako u našem, tako i u društvima „ostatka sveta”, imaju prevoznici prehrambene robe. Oni obavljaju ključnu ulogu u održavanju naciona sitim, ali se njihovim učinkom po pravilu diče druge, sceničnije individue, po pravilu nezasluženo. Poput kamiondžija, pisac ove knjige – sada već bezmalo dve decenije prisutan, autentičan glas – istovremeno se nalazi „u glavnom toku” (naše književnosti), i van „svetla pažnje” (to jest, kamionskih farova). (Nenad Jovanović) Petar Miloradović rođen je 1970. godine u Gornjem Milanovcu. Objavio je knjige pesama: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Kolonija (2007), Poslednja večera (2010) i O zelenom kamionu i drugom (2014). Dobitnik je „Brankove nagrade“ (1998) za najbolju prvu knjigu. Živi u Gornjem Milanovcu.

Kulturni centar iz Novog Sada objavio je nedavno Tomaševićev novi roman „Niko, nigde”. Radnja romana obuhvata protekli vek. Sudbine dvaju protagonista, oca i sina, ukazuju na izvesno ogledanje jedne u drugoj, na tragično ponavljanje sinovljevog životopisa u pravcu sličnog životnog puta kakvog je imao njegov otac. Vreme u kome se događa pripovest prvog protagoniste je period između Prvog svetskog rata do kraja Drugog svetskog rata, a vreme koje se odnosi na priču sina je doba posle Drugog svetskog rata, sve do kraja 20. veka. Obojica protagonista, inače ambiciozni i daroviti ljudi, završavaju svoj život u anonimnosti (bezimenosti), kao metafori jednog beketovskog Niko-čoveka, na simboličkom bezmestnom Nigde. (iz Politike, Zoran Radisavljević) Boško Tomašević (1947, Bečej), pesnik, teoretičar književnosti, esejist i književni kritičar, Član je austrijskog i francuskog PEN-a i Francuskog društva pisaca (SGDL). Živi u Beču. Objavljene knjige pesama (izbor): Plan povratka (1996), Leto moga jezika (2002), Nigde (2002),…

Sve me obmanjuje u toj romansi, ne pomažu suzdržanost i oprez, toliko je u toj Tolnaijevoj Morskoj školjci znakova, slika, prizora, traganja za samodefinišućim metaforama, za izgubljenim značenjima, rizomskih ostataka, čvorova, fragmenata, da mi odjednom svi izmiču. Obmanjuje me celina u kojoj tražim tačku oslonca, ulovljen sam u prirodno bezoblično obličje organizacije teksta, klopku fantazmatskog pisanja, uhvaćen sam u zamku tumačenja, zalutao sam u neobičnom spoju lavirinta i muzeja, simultanih značenja različitih kultura, u skladište, spremište i sabiralište, u lokalni muzej permanentnih svetskih izložbi koji biva i jeste lavirint. (Franja Petrinović) OTO TOLNAI je rođen je u Kanjiži 1940. godine. Pesnik, pripovedač, dramski pisac, esejista. Studirao mađarski jezik i književnost u Novom Sadu i filozofiju u Zagrebu. Dobitnik svih najznačajnijih književnih nagrada u bivšoj Jugoslaviji – dva puta Hidove nagrade (1974, 1978), Sirmaijeve nagrade (1988), nagrade Todor Manojlović (2007) i u Mađarskoj – nagrade Attila József (1991), Endre…